PIŠE: Dora, Happy Chez Moi blog
Ovo mi je omijeni dio dana, trenutak kada se moj slatki dječačič sklupča na podu zagrlivši svoj jastučić koji inače svuda nosi sa sobom i bez plača i kuknjave, meni, njegovog mami stavi do znanja da je vrijeme za njegovu jutarnju dremku. Ovo je onaj dio dana, kada poslije ispraćaja djevojčica u školu sa punim stomačićima, torbama punih slova i zasitnih užinica, želim da u jedno prijepodne uguram cio vikend u učinim ga svojim.
Znate, vikendi ne pripadaju meni, oni su sada isključivo vezani za njih, za nas. Subota i nedjelja počinju bučno, bučnije nego kada idu u školu, počinju maženjem, valjanjem na podu, crtaćima do daske, našim bezuspješnim pokušajem da čujemo jedno drugo i popričamo kao odrasli ljudi bez prekidanja, bez neprekidnog zahtijevanja. Vikendi nisu više dani opuštanja, to nije vrijeme kada možemo da spavamo duže, da leškarimo i sebi priuštimo malo odmora. To su dani kada je vrijeme da napunimo frižider, njihove činije i tanjire hranljivim namirnicima, što iziskuje brzinski odlazak na pijacu. Jedno od nas dvoje ima to zadovoljstvo da u samoći prošeta i kupi sve ono što je potrebno. Ovoga puta sam to bila ja: lunjala sam tražeći jeftinije tikvice, ne tako savršene izgledom, ali slatke i svježe, kupila sam čeri paradajz koji moja djeca obožavaju da jedu onako u prolazu, krastavce, peršun i mirođiju, naš omiljeni hljeb i meso za djecu.
Dva dana toplog doručka, obećane palačinke, prženice i rijeka čokoladnog mlijeka. Jele su se jagode i sunčane pomorandže.
Dva dana ispijanja kafe uz šporet dok sam kuvala za nas posna, a za malene “jača” jela kako bih nahranila njihova mala, aktivna tjelašca.
Ovog vikenda smo bodrili Eleni na takmičenju u njenom atletskom klubu, hrabrili je, iz daljine sa tribina joj šaputali “možeš ti to” i radovali se njenom uspjehu. Subota je bio još jedan kada su se naša roditeljska srca punila ponosom i beskrajnom ljubavlju.
Vikend uz peglu i Gordona Ramzija na TV-u.
Film “What Maisie Knew” koji me je uzdrmao, razbjesnio i potvrdio da radim ispravnu stvar.
Popodneva na suncu, provedena igranjem u pijesku, na toboganima i ljuljaškama, šetnja među drvećem i cvijećem, njegov prvi, svjesni kontakt sa travom, mravima i grančicama.
Razgovori o prijateljstvu i razočarenjma koje ono nosi, razgovori o svemu onome što zanima jednu dvanaestogodišnju djevojčicu, naše priče. povjerevanje, ubjeđivanje da će ponovo pronaći najbolju drugaricu, svoju srodnu dušu za kojom toliko čezne. Osjećam veliki ponos zbog načina na koji razmišlja, jer nisu bitni njen uspjeh u školi, ambicije, njeni rezultati u sportskim nadmetanjima, najponosnija sam na to kako se ona odnosi prema drugima ljudima. Eleni ne umije, ne može nikoga namjerno da povrijedi. Njen osjećaj za pravdu je zastrašujuće velik i bori se na svoj način protiv svake nepravde koju primijeti u svom okruženju. Ona je osoba kakva želim i sama biti.
Vikendi odavno nisu moji, ali ovo jutro jeste. Moj “mini-vikend” će previše kratko trajati, to znam i uglavnom će proći u mom razmišljanju (kao što se inače i vidi) o svemu onome što je iza nas. Moje slobodno vrijeme ću provesti u planiranju obroka za nas i djecu, skuvaću pečurke i integralni pirinač za ručak, u mislima ću biti uz Elpidu i strijepiti o tome kako će danas proći na diktatu u školi, hoće li Eleni na testu iz fizike dobiti dobru ocjenu, o tome kako moram spakovati hranu za muža za njegovo sjutrašnje dežurstvo.
Dani, nedjelje, mjeseci, godine…već odavno nisu moji, sada se sve vrti oko “nas”. Ovaj život koji smo odabrali da dijelimo i da se u njemu bodrimo , čuvamo, gradimo kao ličnosti i volimo pripada nama kao porodici. Tako mora biti i tako je najljepše. Samo kada smo zajedno, mi smo ustvari cijeli. Samo tako mi smo potpuni.
