Prve psovke djeteta koje je tek počelo da izgovara riječi redovno izazivaju osmjeh i odobravanje kod odraslih. Nerijetko se jednogodišnjaki i dvogodišnjaci čak podstiču da izgovore ružnu riječ jer to čine na simpatičan način, a na iznenađenje ukućana i u “pravom trenutku” pa situacija bude još i komična. Ipak, vremenom dječje psovke odraslima postaju neprihvatljive, dok u isto vrijeme mališanima postaju sve draže.
Situacija se dodatno zakomplikuje polaskom u jaslice, gdje djeca pod uticajem ostalih malih “psovača” dodatno obogate svoj rječnik, a značajnu ulogu odigraju i crtani koji su prepuni neprikladnih izraza. Roditelji tada insistiraju da se ružne riječi ne govore, ali obično bez ikakvog uspjeha.
Psihološkinja Gerlinde Ortner, autorka knjige Bajke koje pomažu djeci, kaže da za razliku od školskog djeteta, koje već zna što psovke znače, u predškolskom uzrastu dijete primjećuje da se uz pomoć psovki može naći u centru pažnje i da zato psovke jednostavno treba – ignorisati.
Dijete uči na primjeru druge djece, i ako roditelji ne reaguju ispravno, nego mu poklanjaju pažnju, dijete nastavlja da izgovara ružne riječi. U takvim trenucima, Ortner roditeljima savjetuje da se jednostavno prave kao da nijesu čuli što ono govori.
“To ne znači da odobravate njegovo ponašanje. Psovke gube na značenju i na privlačnosti ako ne izazovu reakciju koju je dijete htjelo da vidi. O tome treba da razgovarati s djetetom tek nakon nekog vremena i da mu kažete: “Znaš, danas u parku izgovorio si jednu riječ koja nije nimalo lijepa. Takvim riječima možemo uvrijediti druge ljude ili ih rastužiti. Znam da si ti drago dijete i da sigurno ne želiš razljutiti ili rastužiti druge ljude. Ti si vjerovatno mislio da je to nekaa važna riječ. Ako je još jednom izgovoriš, mi ćemo postupiti kao da nismo ništa čuli jer ne želimo da znamo da naše dijete koristi tako ružne riječi”, savjetuje Ortner.
Takvim razgovorom, zaključuje ona, jasno ćemo pokazati djetetu da ponovljenom upotrebom te riječi ništa neće postići, a istovremeno ga upozoravamo da ta riječ može nekoga povrijediti i pokazujemo mu da vjerujemo da ono zapravo to ne želi da čini.
Izvor: MamaTataJa
