PIŠE: Marija Ždero, profesionalni coach

Možda se i vama dešava da, kada vas neko pohvali, imate želju da radite još napornije kako biste bili još bolji i stalo vam ja da date najbolje od sebe ….. A možda vam je poznata i potpuno suprotna situacija u kojoj neko podrazumijeva sve ono što radite dobro i samo primjećuje ono što nije dovoljno dobro i nalazi zamjerke.

Kada nešto treba da promijenite, unaprijedite, koja od ove dve pomenute situacije je veći podstrek za vas?

Sjetite se kada smo učili da hodamo, ili kada smo gledali svoju djecu kako prohodavaju, i zamislite da smo im, kada padnu, govorili da je bolje da odustanu, da nisu spretni, nisu dovoljno vrijedni i uporni  i uvijek ih pitali, pa zar opet, i zašto….Naravno da to nismo radili, nego smo se radovali svakom uspjehu, i najmanjem pomaku, tapšali, smijali se, i danas te priče slatko i rado   prepričavamo.

Da li mislimo da su naši četvorogodišnjaci, prvaci, petaci, srednjoškolci imunu na bodrenje i pohvalu, i da se sve, što je dobro, podrazumijeva….. I da li ono što nam se ne dopada, kritikujemo sa puno žara, i bez mnogo strpljenja, da ne pravimo razliku između kritike ponašanja i kritike osobe. Kada bi bar hvalili i kritikovali sa istim žarom?!?

Ja sam odrastala u vrijeme u kome je bilo neprihvatljivo hvaliti djecu, iz straha da se ta ista djeca ne pokvare. Poznajem puno ljudi, a i sama sam potrošila neko svoje vreme i energiju da se oslobodim uvjerenja da nisam dovoljno dobra, jer mi nikada to niko nije rekao ….. Ne roditelji….To se podrazumijevalo.

Danas, kao roditelju, osjećam da se ništa ne podrazumijevam: ni da sam ja dobar roditelj, ni da su moja djeca dobra…. To se ne podrazumijeva, to se svaki dan nanovo osvješćuje i na tome se radi …. Koliko imate oko sebe primjera gdje se ne podrazumijeva? Treba da smo iskreno zahvalni i srećni što imamo djecu. Ona su dar, koji smo željeli, i korisno je da svaki dan osvješćujemo sve ono što je dobro kod naše djece, da time hranimo svoju i njihovu vjeru i da nam to bude snaga kada dođu izazovi….. Kako da snažimo sebe i njih? Tako što otvoreno, jasno svom djetetu govorimo ono što je dobro, kvalitetno u vezi sa njim, šta je ono što dobro radi, što cijenimo i što je korisno, i što mu može biti recept i model koji može da primijeni u nekom drugom segmentu svog života…

Kada imamo neku izazovnu situaciju sa djecom, pa ako još i traje neko vrijeme, skloni smo da vremenom previdimo sve dobro, i da se samo fokusiramo na problem i ono što nam se ne dopada. Korisno je da promijenimo poziciju, na primjer, iz aktera, u posmatrača, ili u cipele djeteta, da izmaknemo, proširimo vidik, pogledamo u ono što smo sakrili sa strane, ono dobro u našoj djeci, i ukažemo ima na to, iskreno, punim srcem …. Ovo će biti korisno i za nas i za djecu u datoj situaciji, osnažićemo i sebe i njih.  Svaki čovjek, i samim tim i svako dijete je vrijedno pažnje i ljubavi, i u sebi nosi snagu i vrijednost koja čeka da bude prepoznata i oslobođenja. Mi kao roditelji imamo veliku odgovornost u kreiranju stvarnosti naše djece u smislu onoga što misle i vjeruju o sebi i životu. Ako svom djetetu redovno govorimo da je bezobrazno, smotano, nedokazano, nezahvalno, i ako ono povjeruje u sve to, a velika je vjerovatnoća da hoće, zaista će i postati baš takvo, jer će željeti da opravda naša očekivanja.

Ako se sada pitate, da li ovo znači da djecu treba samo hvaliti i ne treba kritikovati, odgovor je Ne: treba iskritikovati ono ponašanje djeteta koje to zaslužuje, jasno, da dijete shvati i razumije šta je to što kritikujemo, dati preporuku, postaviti granice, i nikako, nikako ne kritikovati dijete kao osobu. I svakako, uvijek pohvaliti ono što je za pohvalu. Pohvala ne znači da idemo kroz kuću i bez kriterijma hvalimo, samo da bi se hvalilo…Ako pohvalu usvojimo samo kao matricu ponašanja i ponavljanja, pohvala gubi smisao i postaje na kraju samo forma koju želimo da usvojimo bez emotivne saglasnosti. Odvojite vrijeme i zagledajte se u sebe i svoju djecu, i svoju iskenu zahvalnost i pohvalu koju osjećate verbalno iskazujte. Na ovaj način ćete iskreno pomoći svojoj djeci da vjeruju u svoje kvalitete, da ih njeguju i proširuju. Ovakav pristup njeguje međusobno poštovanje i uvažavanje, koje je ključno za odnos roditelj dijete, i onda i kritika, kada uslijedi, bude uvažena sa mnogo više respekta.

Izvor: Marija Ždero