“Oduzimanje maloljetnika je vrsta otmice koja se sastoji u protivpravnom oduzimanju djeteta od roditelja ili drugog fizičkog lica ili lica kome je ono povjereno”, objasnio je advokat Aković.

On je naveo da se u praksi kao izvršioci ovog vida otmice uglavnom javljaju roditelji ako su sudskom odlukom lišeni roditeljskog prava. Takođe, dešava se i u slučaju kada roditelju nijesu oduzeta roditeljska prava, ali im djeca nakon razvoda braka nijesu povjerena na čuvanje. U ulozi otmičara nerijetko se nađu i bliski srodnici roditelja koji želi nezakonito da izvede djete iz zemlje.

“U naumu da ostvare svoj cilj, neki roditelji ne prezaju od toga da angažuju kriminalce ili privatne detektive koji za njihov račun oduzimaju djecu od drugog roditelja ili fizičkog ili pravnog lica kome su povjerena na čuvanje i vaspitanje”,  kaže Aković.

Ipak, razdvojeni ili razvedeni roditelji u nekim slučajevima uspijevaju da otmu svoje dijete i odvedu ga preko granice i to najčešće u državu svog porijekla.

“Ovim se krše prava djeteta, naročito da održava redovne kontakte sa svakim od roditelja. Međutim, evidentno je da gotovo nijedna zemlja niti nacija nije uspjela da izbjegne ovaj problem”,  navodi sagovornik Pobjede.

Roditelji „otmičari” najčešće ostvaruju cilj tako što krijući odvedu dijete iz stana u kojem su do tada živjeli sa supružnikom. U slučaju da su roditelji razvedeni, jedan od njih sprečava dijete da se vrati bivšem supružniku.

Prema riječima Akovića, kao i kod svake druge otmice, nezakonito odvođenje djeteta se nekad ne može izvesti bez upotrebe sile, prijetnji i obmana. Nekada roditelj koji je naumio da prekrši zakon to čini tako što nagovara i na različite načine namamljuje dijete da pođe za njim.

Aković navodi da motivi izvršioca mogu biti različiti.

Najčešći su slučajevi da se djelo obavlja iz osjećanja ljubavi prema maloljetniku ili iz koristoljublja npr. radi „prodaje“ otetog maloljetnika bračnom paru bez djece, ali su moguće i druge niske pobude (bezobzirna osveta, mržnja, zavist ili pakost). Ipak, oduzimanje djeteta iza kojeg stoji jedan od supružnika razlikuje se od klasične otmice jer je po pravilu pozitivno motivisana.

“U slučaju kada otmicu sprovode roditelji, djelo je, po pravilu, motivisano ljubavlju, osjećanjem bliskosti i zajedničke pripadnosti, željom da se živi sa maloljetnikom u porodičnoj zajednici. Motiv mogu biti i niske pobude, npr. želja da se oduzimanjem maloljetnika napakosti drugom roditelju kome je on sudskom odlukom dodijeljen”,  objasnio je Aković.

On je kazao da je međunarodnopravni pojam otmice djeteta načelno riješen odredbama Haške konvencije o građanskim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. godine.

“Konvenciju je ratifikovala 81 država ugovornica, a propisuje da je odvođenje djeteta iz države njegovog uobičajenog boravišta (prebivališta) protivpravno ako je u toj državi uobičajeno boravište donijeta konačna sudska odluka o povjeravanju djeteta na čuvanje i vaspitanje jednom roditelju jer se time zloupotrebljava pravo na viđanje djeteta”,  navodi Aković.

Konvencijom se nastoji obezbijediti pravni osnov za podnošenje zahtjeva za vraćanje djeteta, stvaranje sistema saradnje između centralnih organa i osiguravanje brzog povratka djeteta u zemlju njegovog uobičajenog boravišta. Takođe, Konvencija se primjenjuje i radi ostvarivanja prava na posjećivanje djeteta.

Konvencija o pravima djeteta najznačajniji je međunarodno pravni instrument, na čije se odredbe često poziva kako sam Evropski sud za ljudska prava, tako i Komitet UN za ljudska prava.

“U slučaju da neko pitanje koje se javi u odnosima između dvije države nije uređeno ni bilateralnim ugovorom niti multilateralnim konvencijama čije su države članice Crna Gora i druga država, ta pitanja će se rješavati u skladu sa nacionalnim zakonima”, pojasnio je Aković.

Crnogorsko zakonodavstvo propisuje da je izlazak maloljetnog djeteta iz države zabranjen bez saglasnosti oba roditelja.

Svako lice, institucija ili organ koji tvrdi da je odvođenjem ili zadržavanjem djeteta van granica Crne Gore povrijeđeno pravo na staranje ili pravo na viđanje, može podnijeti zahtjev Ministarstvu pravde Crne Gore, koje je određeno kao centralni izvršni organ za sprovođenje Konvencije.

“Nakon prijema, zahtjev za vraćanje djeteta će biti proslijeđen centralnom izvršnom organu države u koju je dijete odvedeno. Taj organ je dužan da preduzme sve odgovarajuće mjere radi obezbjeđenja dobrovoljnog povratka djeteta”, kazao je na kraju Aković.

Posljednji slučaj da roditelj iz Crne Gore izvede dijete bez znanja supružnika desio se krajem prošle godine. Naime, ruska državljanka Alina Radunović je 31. decembra prošle godine bez očeve saglasnosti trogodišnjeg sina A.R. izvela iz Crne Gore.

Ministarstvo pravde Crne Gore koje je dostavilo nadležnim organima Ruske Federacije zahtjev za vraćanje trogodišneg dječaka još nije dobilo odgovor.

Prema ranijem pisanju Pobjede, dječakov otac Danilo Radunović, koji je prethodno pismeno obavijestio crnogorsku policiju da postoji mogućnost otmice njegovog djeteta, podnio je krivičnu prijavu protiv za sada nepoznatog službenika Sektora granične policije Crne Gore zbog osnovane sumnje da je u ranim jutarnjim satima 31. decembra omogućio ruskoj državljanki Alini Radunović da, preko graničnog prelaza Debeli brijeg, izvede trogodišnjeg sina, bez neophodne pismene i ovjerene saglasnosti oca. Za dječakom traga i Interpol.

Crnogorsko zakonodavstvo propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do dvije godine za onog ko od roditelja, usvojioca, staraoca ili drugog lica protivpravno zadrži ili oduzme dijete. Sankcije su predviđene i za počinioca koji onemogućava izvršenje odluke nadležnog organa kojom je određen način održavanja ličnih odnosa maloljetnog lica sa roditeljem ili drugim srodnikom.

Tu je zaprijećena kazna novčana ili zatvorska do jedne godine. Ako se dijete nezakonito oduzme od roditelja iz koristoljublja ili drugih niskih pobuda, ili je tim djelom teže ugroženo zdravlje, vaspitanje ili školovanje maloljetnika propisana kazna je od tri mjeseca do pet godina zatvora.

Izvor: CDM