PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog porodični i partnerski savjetnik

Često sam u prilici da u svom poslu budem „između dvije vatre“. Sa jedne strane roditelji i njihove dileme i zahtjevi upućeni školi, a sa duge strane nastavnici i njihovi zahtjevi upućeni porodici. Imam utisak da u nekim trenucima kada jedni drugima prebacuju loptu, najviše stradaju djeca i njihovo vaspitanje.

Zaključak koji i nastavnike, a i roditelje stavlja u poziciju bespomoćnosti jeste da „djeca nisu više ono što su bila“.

Ja sam, prosto, ubijeđena, a i praksa mi pokazuje da to nije tačno. Bez obzira na nove mogućnosti, tehnološka pomagala, upliv različitih modnih i jezičkih trendova, prave vrijednosti i uvjerenja su uvijek na cijeni. Funkcionisanje i snalaženje u timu ne mijenja svoj oblik, samo je pitanje koliko su te iste vrijednosti i ponašanja forsirana u vaspitanju od strane odraslih.

Da li je škola isto ono što je bila? Kakav vi utisak imate? Ukoliko ostavimo po strani odnos države prema obrazovanju, školstvu, prosvjetnim radnicima i uslovima za rad, da li je učenje ponašanja u školskoj sredini kao „životu u malom“ i dalje isto?

Ono što je za djecu najvažnije jeste lekcija zvana „život i rad u zajednici“. U ovome im u najvećoj mjeri pomaže škola, drugari iz odjeljenja i pedagoški radnici koji u njoj rade. Vještine, uvjerenja, vrijednosti i poželjna ponašanja koja djeca uče u školi, sigurno ne mogu naučiti u svojoj porodici. Razmislite. Da li djeca u socijalnoj sredini i u porodičnom okruženju na isti način dolaze do cilja?

Imam utisak da roditelji nemaju baš mnogo povjerenja u nastavnike, da se previše miješaju u njihov posao i da strahom koji kod nastavnika bude, uređuju školsku sredinu onako kako oni misle da je najbolje za njihovo dijete.

Ukoliko bi malo bolje razmislili vidjeli bi da griješe, jer time što sve u socijalnoj sredini prilagođavaju potrebama djeteta čine mu „medveđu uslugu“. Na taj način mu ne dopuštaju da samo nauči način da dođe do cilja i kada nije sve savršeno, da prihvati odgovornost za svoje postupke, da pogreši, pa popravi svoje ponašanje, da jednostavno nauči da živi u grupi.

Sve obaveze koje škola postavlja pred djecu, granice koje postoje u hijerarhijskom školskom sistemu, kao i veličina nagrade i kazne uče đake da preuzimaju odgovornost za svoje postupke, da se snađu u hijerarhijski uređenom sistemu i da znaju koliko truda treba da ulože da bi postigli željeni cilj. Sve ovo će im u odrasloj dobi biti od koristi, jer će im omogućiti da postanu uspješni i zadovoljni ljudi.

U zavisnosti od toga koja uvjerenja i ponašanja učitelj ističe kao primarna, djeca će se na različite načine ponašati u grupi. Da li u razredu đaci sve rade timski, da li pomažu jedni drugima, da li su motivisani da uče i napreduju i u kojoj mjeri se druže u mnogome zavisi od učitelja.

Bilo bi najbolje za sve nas da odnos između roditelja i škole bude dobar, pozitivan, podržavajuć i kooperativan, jer na taj način stavljamo djecu i njihovu pravilan razvoj u prvi plan, a ne svoju sujetu, komplekse ili ponos.

Sjetite se sebe i svog odrastanja. Svojih životnih lekcija koje ste naučili u školi. Da li su vam kasnije pomogle u dolaženju do cilja? Dopustite i svojoj djeci da sami nešto važno uoče i nauče.

Izvor: Psihologično blog