Ponekad se roditelji nađu pred zidom jer se čini da njihova djece ne mare ni za kakve posljedice. Za roditelje koji se očajnički trude disciplinovati ih to može biti vrlo frustrirajuće, jer im se čini da nijedna vaspitna metoda ne pali.

Psiholozi predlažu roditeljima koji se suočavaju s takvim ili sličnim problemom, da se zapitaju 4 ključna pitanja, nakon kojih će im se stvari možda činiti nešto jasnijima:

Da li  moje dijete zaista nije briga?

Ponekad će dijete reći roditelju da ga nije briga što mu je oduzeo igračku, samo zato jer ne želi da roditelj zna da ga to dotiče. Možda je tako, ali s druge strane, vrlo je moguće da djetetu itekako smeta svaka izgubljena privilegija, samo ne želi majci i ocu pružiti “to zadovoljstvo”. Zato, ako vam dijete kaže da ga nije briga, nemojte smjesta povjerovati u to i odustati od oduzimanja privilegija. Držite se svoga uprkos komentarima, a vrijeme će pokazati jeste li bili u pravu.

Koristite li pravu posljedicu?

Dobro razmislite odgovara li posljedica koju koristite ponašanju koje je je zaslužilo. Na primjer, oduzimanje privilegije da dijete gleda crtani prije spavanja može biti efektivno ako je prekršilo pravilo o gledanju televizije, ali neće jednako dobro riješiti problem svađe među braćom. Kao što postoj različiti tipovi discipliniranja, tako postoje i različiti tipovi posljedica. Možete na primjer koristiti time-out metodu i poslati dijete u sobu da se ohladi i razmisli ili takozvane “pozitivne posljedice” kojima ćete nagrađujući dobro ponašanje pokušati umanjiti ono negativno i podstaći dijete da se i dalje ponaša kako treba.

Je li vremenski okvir prikladan?

Dobro razmislite o vremenskom okviru u kojem ćete na neko ponašanje servirati posljedicu. Posljedice najbolje legnu na “vruće”, odnosno odmah nakon počinjenog.  Znači, ukoliko nakon pet sedmica shvatite da vam je zid u sobi pošaran ili da je vaše dijete “pojelo” vaše ruževe za usne, nije pravo vrijeme za ljutnju i kažnjavanje i kazna neće biti toliko uspješna.

Takođe, dužina kazne treba biti primjerena dječjem uzrastu. Pošaljete li tako 12-godišnjaka u sobu na dva minuta, teško da ćete postići nešto pametno. Isto tako, nema smisla dvogodišnjaku na dve sedmice zabraniti gledanje crtanih. Ako djeca počnu kazne doživljavati prestrogima ili preblagima, vremenom će prestati reagovati i to na način da neće popraviti svoje ponašanje kako bi opet stekla privilegije. Zato posljedice moraju biti vrlo pažljivo osmišljene i prilagođene djetetovoj zrelosti.

Koja posljedica bi možda bila bolja?

Umjesto da razmatrate koliko je neka posljedica djelotvorna po sudu i riječima vašeg djeteta, posmatrajte njegovo ponašanje. Ako se ono popravi, posljedica je bila djelotvornija nego što ste vi mislili i nego vam je vaše dijete pokazalo. Ne vidite li pozitivne promjene ponašanja, vrijeme je da pronađete neko drugo rješenje. Ponekad je potrebno određeno vrijeme pokušaja i grešaka prije nego se dođe do djelotvornog načina suočavanja s negativnim dječjim ponašanjem. Takođe, ono što važi kod jednog djeteta, može biti potpuno pogrešno kod drugog. Budite voljni da eksperimentišete dok ne pronađete ono “najbolje” za svoje dijete.

Izvor: Dječja posla