PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog, porodični i partnerski savjetnik

Da li vam je poznata rečenica „Dijete je bilo veoma dobro i saradljivo dok nije ugledalo majku na vratima. Kako je ona došla, djetetovo ponašanje se potpuno promijenilo.“?

Bilo da ste majka ili ćete tek postati, vjerujem da ste se našli u situaciji da vidite dijete koje „pravi dramu“ kada ugleda majku. Da li ste došli u situaciju da okrivite majku i da pomislite kako nije dobro vaspitala svoje dijete?

Ono što je karakteristično za odnos majke i djeteta jeste prvenstveno bezuslovna ljubav koju dijete, ukoliko je odnos adekvatno uspostavljen, u potpunosti osjeti. Tamo gdje postoji bezuslovna ljubav, postoji i prihvatanje drugog ljudskog bića onakvog kakav jeste.

Majke svojoj djeci, bez obzira na različite načine vaspitanja koje su izabrali, daju dozvolu, na nesvjesnom nivou, da se ponašaju upravo onako kako im njihova priroda nalaže. Na ovaj način grade sa svojim djetetom odnos bezuslovne privrženosti koji u odrasloj dobi prelazi u povjerenje, sigurnost, podršku, prihvatanje i nadasve međusobnu veliku ljubav.

Odnos roditelja prema djetetu i prihvatanje njegovog karaktera određuje kasnije u životu njegov odnos prema sebi, tj. nivo njegovog samopoštovanja. Ukoliko se prema djetetu i njegovoj individualnosti ophodimo sa poštovanjem, na isti način će ono sebe vrjednovati kada poraste. Prihvatanjem djeteta, naravno uz smjernice koje vi kao vođe nudite kroz vaspitanje, stvarate sigurnu bazu i činite ne samo odnos majka-dijete, nego cjelokupan porodični sistem najvećim osloncem koje dijete može da ima.

Bez obzira koliko su djeca mala, mi odrasli ih učimo socijalizaciji i potrebi da paze na svoje ponašanje, u smislu da ga prilagode sredini u kojoj žive i na taj način zabranjujemo u manjoj ili većoj mjeri njihovo spontano reagovanje. Nekada i učenje poput „Sine, javi se teti.“ ometa djetetovu spontanost, bez obzira što ga roditelji socijalizacijom uče da se što bolje i uspješnije uklopi u društvo u kome će ostatak svog života provesti.

Dijete je na ovaj način naučeno da u prisustvu drugih odraslih razmišlja o svom ponašanju i o svemu onome što su ga roditelji učili. Sve do onog trenutka dok ne ugleda majku. U prisustvu majke dijete se osjeća sigurnim da potpuno spontano može da ispolji sva ona osjećanja koja je tokom dana kontrolisalo.

Zapitajte se. Da li vam je bitnije da vam dijete bude potpuno uklopljeno u sredinu, bez osude vas kao roditelja ili želite da vas dijete shvata kao nekoga pred kim u potpunosti može biti ono što zapravo jeste?

Ono što je, takođe, veoma važno jeste da ste mu, dozvolivši da se u vašem prisustvu ponaša spontano, omogućili da ispoljava svoje emocije, da ih upoznaje, razlikuje i ima svijest o njima. Na taj način i uz vašu pomoć će odrasti u jednog emocionalno inteligentnog čovjeka sposobnog da shvata i vlada svojim emocijama, a ne one njim.

Vrlo je važno razlikovati dijete bez discipline i ograničenja na koja mu vi kroz vaspitanje ukazujete od pružanja bezuslovne ljubavi. Dijete može u isto vrijeme osjećati majčinsku ljubav i imati disciplinovano ponašanje. Disciplinom djecu učimo da imaju kontrolu nad svojim ponašanjem, ispunjenjem potreba i želja kao i istrajnosti, što je u velikoj mjeri potrebno svakom odraslom čovjeku kako bi bio uspješan.

Ukoliko ste bili u situaciji da se i vaše dijete ponaša veoma zahtjevno kada se pojavite, znajte da vi niste loš roditelj i da vam dijete nije nevaspitano. Vi ste svom djetetu napravili siguran prostor u kome ono ima dozvolu da bude baš onakvo kako jeste po svojoj prirodi.

Izvor: Psihologično blog