Znaš, mila moja ćerko, rodila sam te jer sam željela da život dijelim baš sa tobom. Maštala sam i težila da budeš svoja, iskrena, dobar čovjek, zadovoljna. Slabo sam se u mislima bavila tvojim školovanjem, a put je tek pred tobom. Obećala sam sebi da će mi pomenuta maštanja biti vodilje i danas potpisujem da školski uspjeh ne smije to da promijeni. Zašto sam se onda rasplakala na neku nebitnu nepravdu, koja možda iz drugog ugla i ne djeluje kao takva? Zato što me zaboljelo da tebe boli ocjena. Tvoja glavica je stvorena za druge stvari, ili kako reče jedna mudra dama večeras, bitno joj je bilo da njeno dijete izgradi samopouzdanje, sklapa prijateljstva, optimistično gleda na život. E, to mi se sviđa, na tome ćemo da radimo, ja ću biti tvoja podrška, sad i uvijek!

Znaš, Žolikice, mnogo mi je bitnije da uveče legneš spokojno, bez grča u stomaku, rasterećena, srećna što živiš život svoj. Tvoj je život, kao i život svakog ljudskog bića, najvrjedniji i svako bi trebalo da ima pravo na to. Svemir te grli i navija za tebe, a ja sam na tome zahvalna, zahvalna što si među onima koji imaju šansu. Šansu da voliš, družiš se, učiš i saznaješ, rasteš i razvijaš se, pronalaziš se sa sebi sličnima i dragima, putuješ i upoznaješ i dalje već kako se poklopi. A onda kada te boli, a boljeće, da bude bolji razlog od školskog uspjeha, kao da ćeš ga se pa sjećati? Ja sam skoro sve to zaboravila, osim onih završnih situacija, a i one izblijede, naspram nekih ljudskih lijepih, bolnih, smiješnih, iznenadnih…

Tvoj strah ćeš pobijediti, tako što ćeš se sa njim suočiti. Čega god da se bojiš,  nije jače od tebe, ako mu ne dozvoliš, a ponekad je bolje da se kloniš. Sve ćeš to naučiti i uvijek ćeš iznova učiti, ako odlučiš da je život avantura i da je konačno samo jedno. Sve je, najmilija, relativno, ono što je tebi važno, nekome je možda smiješno. Situacije koja ti djeluje nerješivo, već ujutro će biti savladivije, manje stresne. I uvijek, baš uvijek, budi zahvalna, okreni događaje u svoju korist, vidjećeš kako tada izgledaju manje strašno, dobiju oblik iskustvenog i kao takve postaju dragocjene.

Izbjeći ćemo onostrano, jer ga ne poznajemo i obje ga se pomalo bojimo, mada ima ljepote i u tome. Ja ću da te volim gdje god da sam, u kom god obliku da se pojavim u tvojoj glavi i sada sigurno znam da ćeš osjećati da te bodrim u svemu što je za tebe dobro, a sada se dobrom učimo i da ga kao takvog prepoznajemo.