PIŠE: Nikolina Milosavljević, psiholog

Kroz razgovor sa nekim od mojih klijenata primijetila sam da nisu u potpunosti sigurni kako reagovati u situaciji kada njihovo dijete započne period jakih izliva besa. Mnogi od njih tu situaciju doživljaju kao vrlo neprijatno iskustvo koje prati osjećaj bespomoćnosti, a kao rezultat toga, počinju da viču i pokazuju i oni neku vrstu izliva bijesa.

S obzirom da su ti momenti vrlo neprijatni, roditelji upadaju u začarani krug frustriranosti, pokušavajući da smire dijete tako što će im govoriti: “Ajde smiri se! Tako veliki dječak (velika djevojčica) pa plače“, onda ih imitiraju sa prizvukom podsmijeha, ili im viču: „Prestani ili ćeš dobiti po guzi!“  Dijete zatim nastavi dalje da se neadekvatno ponaša, a roditelj bude dodatno isfrustriran. Istina je da je transformacija od divnog i nasmijanog mališana u neko čudno stvorenje koje se rita, šutira, vrišti, baca stvari oko sebe, vrlo neprijatan doživljaj za roditelja, za dijete,  ali i za okolinu koja to gleda.

Zbog toga, mnogi roditelji misle da dijete to radi da bi manipulisalo, kao i sa ciljem da dobije ono što želi (a ne smije). U tim trenucima roditelji mogu u potpunosti vjerovati  u to da je takvo djetetovo ponašanje zapravo okrenuto protiv njih. Logičan ishod je da roditelj koji tako misli i on doživi izliv bijesa i počne da viče i prijeti kako bi se  odbranio od te dječje najezde.

Ipak, istina i realnost su drugačije od onog kako neki od roditelja mogu vidjeti ove izlive bijesa.

#1 Izlivi bijesa su razvojna faza u psihološkom i fiziološkom smislu

Ukoliko je vaše dijete starosti od jedne do tri godine, izlivi bijesa su zapravo razvojna faza, kako u psihološkom, tako i u fiziološkom smislu. U tom periodu dijete uči kako da se izbori sa svojim negativnim emocijama, a uloga roditelja je da im to olakša koliko god je moguće. Dakle, kada dijete počne da “bijesni”, pokušajte da to ne tumačite kao da je protiv vas, već da vam dijete šalje određene signale (ili je gladno, ili je žedno, ili mu se spava, ili mu nedostaje vaše pažnje kako bi lakše prebrodilo neke njemu teške trenutke).

#2 Negativne emocije su teške i za nas odrasle

Sama emocija ljutnje i bijesa je vrlo neprijatna i za nas odrasle, a možete zamisliti kako je preživljala mališan od 2 godine koji još ne zna kako da se izbori sa njom i iskontroliše je na adekvatan način. Kada smirite svoj bijes (na adekvatan i socijalno prihvatljiv način, kao što se to očekuje od odrasle individue), onda pokušajte da se stavite u cipele svog djeteta. Na primjer,  ukoliko dijete počne da bijesni i da se ljuti na neprimjeren način zato što nije dobilo ono što je željelo, pokušajte da sebe zamislite u situaciji kada niste dobili ono što ste jako, jako želeli.

I kako ste se osjećali?
Bijesno?
Povrijeđeno?
Mislili ste da ste to zaslužili, a niste dobili? Jel da da to nije fer?

Isto tako se osjeća i dijete kada mu je uskraćeno nešto što silno želi. Drugim riječima, djetetu je teže nego vama.

#3 Uloga roditelja da nauči dijete kako da na socijalno prihvatljiv način izražava negativne emocije

Slažem se sa svim roditeljima da šutiranje, udaranje, bacanje na sve strane je neadekvatno i socijalno nepoželjno. Upravo zbog toga je uloga roditelja da nauči dijete da je potpuno u redu da osjeća bijes, ljutnju i frustraciju, ali da se način kako to dijete pokazuje nije u redu i da se to ne dopada ni mami, ni tati, ni baki, ni deki, ni vaspitačici, ni prodavačici u prodavnici, niti bilo kom u okruženju.

#4 Empatija, istrajnost i doslednost su alati smirivanja i usmjeravanja djetetovih izliva negativnih emocija

Nekoj djeci će pomoći ukoliko ih zagrlimo i kažemo: “Volim te, ali mi se ne sviđa to što radiš”, a onda sačekamo da napad bijesa prođe u našem zagrljaju. Kod neke djece će ipak više imati efekta da ih jednostavno pustimo i ignorišemo njihovo ponašanje,  ali sve vrijeme ostajemo mirni i strpljivi dok napad ne prođe. Međutim, ono što je važno u obje situacije je da im pokažete razumijevanje riječima (ili kada napad bijesa počne, ili nakon toga): “Razumijem da se osjećaš ljuto i ja bih se osjećala tako na tvom mjestu.”

#5 Dogovor kuću gradi, pa i čovjeka

Napadi bijesa neće u potpunosti prestati ni kada dijete napuni tri godine. I kasnije je moguće da dijete pokaže neadekvatan način pokazivanja ovog negativnog osjećanja (na primjer durenjem ili usporavanjem određenih aktivnosti). Kada dijete ima dovoljno razvijene verbalne sposobnosti, i kada se smiri nakon nekog napada bijesa, moguće je dogovoriti se sa njim kako da sljedeći put izrazi negativne emocije.

Na primjer možete djetetu reći: “Volio/la bih da mi sledeći put umjesto da vičeš i bacaš sve po kući jednostavno kažeš da si ljut. Potpuno je u redu biti ljut, ali nije u redu da bacaš stvari oko sebe”;

Zatim, možete istražiti zašto je imao uopšte napad bijesa tako što ćete pitati: “Jesam li ja nešto uradio/la ili rekao/la u vezi čega si se razljutio?” (možda previše naređujete ili držite sve pod kontrolom i time narušavate od njegovih osnovnih emocionalnih potreba);

Možete pitati dijete: “Da li želiš da te tada zagrlim dok te bijes ne prođe ili bi više volio da odeš u svoju sobu i tamo samostalno prođeš kroz to?” (davanjem izbora djeteta ispunjavate njegovu potrebu za samostalnošću);

#6 Kontrola emocija je vještina koja se uči

Najvažnije je da znate da je kontrola načina ispoljavanja negativnih emocija (bijes, ljutnja, tuga, briga,…) vještina koja se uči. Kada dijete uči da vozi bicikl na dva točka, vrlo često pada dok ne “shvati” ravnotežu. Isto to se dešava i kod učenja vještine kontrole emocija: dijete će često “padati” dok ne nauči da to iskontroliše. U procesu učenja vještine je važan roditelj koji bi bilo poželjno da razumije, sačeka i vodi dijete kroz ovaj razvojni zadatak.

Izvor: Koučing za roditelje