PIŠE: Kata Granata blog

Htjeli mi to da priznamo ili ne, trudnoća, rast i život bebe u stomaku je najčudesniji ali i najčudniji osjećaj u životu svake žene. Saznanje da novi život raste u vašem tijelu, sa svim propratnim efektima tog više nego nevjerovatnog procesa, dovoljno je, da vas mravi anksioznosti premile mnogo puta za tih devet mjeseci.

Od momenta kada žena sazna da je u drugom stanju, za nju počinje jedan novi, nadasve tajni život. Obrada i procesuiranje podataka vrši se na svim hormonalnim nivoima, a podrazumijeva konstantno ispitivanje, pretraživanje i špijuniranje svoga tijela i duše. Kao da ste FBI agent. Svaki impuls i senzacija se analiziraju u odnosu na taj majušni pirinčasti plod, oličenje cjelokupnog kosmosa i svrhe našeg postojanja.

Buduća mama, još nesvjesna svih čari drugog stanja, vrlo strpljivo iščekuje prve signale koji potvrđuju da beba u stomaku raste. Sve joj se čini da joj koža isijava zlatnom aurom, samo onih “izabranih”. Već poslije par nedjelja, ponosna vlasnica sunčevog odbljeska, ozbiljno traga u ogledalu za tim santimetrom koji je dobila u stomačiću. Budućeg tatu zapitkuje nebrojeno puta, “da li se vidi, da li se vidi?”, misleći na još nevidljivi stomak. Uzbuđen, “još samo sedam mjeseci do bebe” tata, očarano potvrđuje. Zajedno pjevate i tepate, sad već malom pasuljčiću, iščekujući neki odgovor.

Prvi ultrazvučni pregled, otkucaji srca, najčarobniji treptaji ikad zabelježeni jednom mašinom i vi ste “kupljeni”. Zovete svu rodbinu i prijatelje, poznanike i komšije da im saopštite divne vijesti. Poslije dva dana cikanja i vriskanja u telefonsku slušalicu, osim što ne čujete najbolje, vi i dalje šetate po oblacima. Prolazna mučnina i po koja posjeta keramičkoj šolji za vas ne predstavljaju nikakvu prepreku i vi se dotjerujete za šetnju korzom. Toliko sijate da vam ni halogena sijalica ne može prinijeti. Dok šetate sa dragim, imate osjećaj da svi samo vas gledaju, da znaju. Smješkate se svima jedva čekajući da naletite na nekog kome biste se iznova pohvalili sa sve “Mi smo trudni!”. Ipak ste zajedničkim trudom i dijeljenjem došli do željenog ishoda, nema smisla zanemariti očevu ulogu.

A onda jednog sasvim uobičajenog dana, sasvim nježno, skoro nestvarno osjećate dodire u dubini vašeg tek nabreklog stomačića. Osjećaj je najsličniji dodiru leptirovih krila. Potpuno izbebzumljeni od sreće pokušavate da objasnite svom dragom kako je to najmagičniji dodir koji ste ikad osjetili. Pomalo ljubomoran i zbunjen zadovoljava se maženjem i pjevanjem u tibu, zna on, čitao je, da bebe čuju i reaguju posebno na tatin glas.

Mjeseci se nižu, vi se polako zaokrugljujete, jedete za dvoje iako je doktor lijepo rekao da za time nema potrebe, a i muž vam se popravio, čudo jedno kako mu ova vaša trudnoća godi. Umjesto voćnih salata vas dvoje se davite u markizama, krastavcima i čvarcima. Prosto se takmičite u ekstravagantnim kombinacijama poslijeponoćnih užina.

Iako ste svako malo u toaletu, a beba se sve vrijeme rita ili štuca, vi ste oličenje sreće i zadovoljstva. Spavate kao da patite od narkolepsije, bilo kad i bilo gdje. Dok prolazite ulicom gegate se poput pingvina, ubijeđeni da skretanje iza ćoška može prouzrokovati zastoj u saobraćaju. Imate osjećaj da ste ogromni i sve ufćući i dahćući, kao parna lokomotiva, usisavate sav preostali vazduh, konstantno nedovoljne količine, mirisa i nivoa provjetrenosti u vašoj dnevnoj sobi. Stomak vam je već velišan i vi ga religiozno mažete i njegujete preparatima za prevenciju nastajanja strija. Ako budete imali sreće, tigrove šare će vas zaobići.

Polako ulazite u završnicu i nivo neudobnosti drastično povećava ulog. Noge su vam natečene toliko da jedino možete da šetate u muževljevim papučama, niste u mogućnosti da pronađete jedan jedini prijatan položaj za svoje tijelo. Preosjetljivi, plačljivi, pomalo uplašeni, sanjate snove o invaziji vanzemaljaca i već sad dosadna i naporna rodbina čini sve da vi želite što prije da se porodite. I bebac je nestrpljiv, optrčava počasne krugove po vašem stomaku simulirajući tek ukratko ono što vas čeka kad stigne. Više niste sigurni da li ste Georgina ili ne, devet mjeseci vam je proletelo dok ste rekli prestolonaslednikovica, mislim, keks. Za sve to vrijeme slikali ste svoj rastući stomačić tričavih 273 hiljade puta. Sada još da stigne beba i video kolaž na YouTube-u za svu rodbinu i prijatelje je gotov.

Uzbudljivo putovanje, nalik ekspediciji na Mont Everest je završeno. Beba je stigla i ništa vas nije moglo pripremiti na njenu opčinjavajuću moć. Moć vječite ljubavi i svrhe. Voljeli ste taj period trudnoće, tog drugog stanja, kada vam se sva šašavost praštala hormonalnim disbalansom. Sve muke su vrijedele samo zbog te smežurane veknice u vašem zagrljaju. Čestitamo postali ste mama.