PIŠE: Mama Marija

I, onda se zapitam da li griješim, da li sam loša majka, a znam da bih mogla biti bolja…

Svaki dan je sličan prethodnom, većina stvari se obavlja po automatizmu, nema puno razmišljanja, a najmanje opuštanja. Osnovne potrebe moraju biti podmirene. Doručak prije vrtića, kako bih bila sigurna da su pojeli prvi obrok, jer možda u vrtiću neće biti pri apetitu, možda im se neće dopasti ono što je na menu-ju toga dana… Odlazak na posao, osmočasovni rad, odlazak po djecu u vrtić, dolazak kući, ručak napravljen po mojim kriterijumima (bez obzira na to što mi je rečeno da su u vrtiću lijepo jeli), voćna užina, malo igre, večera, priča za laku noć, spavanje….i novo jutro…

U ovom ciklusu moje najintenzivnije misli upućene djeci su u ovom osmočasovnom periodu dok sam na poslu. Radim, a malo-malo pomislim na njih. Voljela bih da imam mogućnost da virnem šta u tom trenutku rade. A, onda se u mislima javi neka situacija od prethodnog dana. Učinili su nešto što nije trebalo i ja sam ih grdila. Da li je to bilo neophodno, da li sam možda pretjerala, da li bi trebalo da imam malo više strpljenja, kako su moje riječi djelovale na njih??? Gomila pitanja na koja pokušavam dati odgovor, postavljam razloge za i protiv, u jednom trenutku sam čak potištena jer mi se čini da previše brzo i naglašeno reagujem, u drugom trenutku tješim sebe da je to normalna reakcija i da se djeci moraju postaviti jasne granice zarad njihovog pravilnog usmjeravanja. Vagam, zaključujem, obećavam sebi da ću se truditi da ih manje grdim, a više taktički da pristupam, a za sve to vrijeme gorim od želje da ih vidim, iščekujem trenutak da ih zagrlim i poljubim.

Nestrpljivo čekam da stignemo kući, ručamo i da otpočne igra. Uživamo u toj igri, a onda se desi (ne)namjerno opet neko »poganstvo« i ja ponovo počnem da grdim, iako svjesna obećanja datog sebi samoj, ne mogu da se zaustavim dok ne kažem ono što mi je na umu, a za šta mislim da bi nakon trenutne neprijatnosti moglo da djeluje edukativno. I nije problem sadržaj rečenog, već način na koji to saopštavam. Voljela bih kada bih mogla u tim trenucima da budem malo više taktična, malo manje energična, ali ne uspijevam. Otud ono pitanje sa početka, da li loše obavljam najodgovorniji, životni posao? To pitanje me muči. Kako da nađem balans u svom vaspitnom djelovanju, ravnotežu zahvaljujući kojoj moja djeca neće postati nevaspitana, a sa druge strane koja neće postaviti prečvrste okvire, nalik na okove, i osjećaj kritikovanja zbog svake sitnice? Lomi me to pitanje svakog dana. Trudim se da nađem tu ravnotežu, a nijesam sigurna da li uspijevam.

A, onda dođe, ničim izazvan, iz najveće igre otrgnut, trenutak kada me zagrle najslađe ručice i kada vidim najiskreniji i najtopliji pogled upućen upravo meni, direktno usmjeren na moje oči, pogled kojim se žele potvrditi i utvrditi riječi: »Ti si najbolja mama na svijetu«. Tada znam da sam, ipak, na dobrom putu dok »radim« posao mog života.