PIŠE: Mama Marija

I onda dođe trenutak kada zaboli… Zaboli više nego što bismo mogli pomisliti i očekivati da može. Djetova suza je najbolnija.

Razmišljam, dok mi je u grlu knedla, dok imam onaj osjećaj kao da me nešto iznutra davi, dok ne uspijevam da se oslobodim tog pritiska u grudnom košu, razmišljam… Da mi je neko prije par dana opisao situaciju koju danas proživljavam i da je kazao da može da izazove tako jaku i tešku reakciju kod mene, rekla bih mu da pretjeruje. Znam da se svi trudimo svojoj djeci da ugodimo. Nastojimo da im u svakom trenutku i na svaki način pokažemo da smo tu za njih. Ali, nekada prosto nije moguće udovoljiti svakoj njihovoj želji i očekivanju, to nije smak svijeta, nije tragedija, to je realnost i život. Ovog puta nije moglo, moći će narednog i idemo dalje.

Oh, kako je lako filosofirati dok se ne desi situacija koja vas pomjera sa mjesta.

Loša procjena supruga i mene, a sve u cilju da kod našeg dječaka izazovemo što manji stres, dovela je do haosa u »emotivnom sistemu«, na kraju više našem nego njegovom. Od kada je krenuo u vrtić svaka priredba, svaki projekat, svaka aktivnost nailazi na opšte porodično uzbuđenje i pripreme. Kolektivno se učestvuje u pripremama, kao i u samom događaju. Tako je bilo i ovog puta, s tom velikom razlikom što nijesmo prisustvovali samom događaju.

Okolnosti, procjena da bi mu bilo stresnije da se pojavimo, pa odemo na posao, a njega ostavimo tu do kraja radnog vremena,… sve zajedno dovelo je do osjećaja velike tuge kod našeg dječaka. Mazohistički po glavi prebiram svaku riječ koju su mi rekli ljudi koji su tamo bili prisutni, zamišljam scenu, mogu da ga vidim kako u ćošku plače kada je pregledao čitavu prostoriju i shvatio da nijesmo tu, čini mi se da tačno znam šta je prolazilo kroz njegovu glavicu, šta je osjećao…

Najjače osjećanje je bijes prema sebi samoj. Nevjerovatno mi je da nijesam mogla da predvidim, da sam pogriješila u procjeni, da sam učinila da se on osjeća mnogo gore nego da smo donijeli drugačiju odluku. Plašim se da će se osjetiti iznevjerenim.

I dok se ja lomim pod teretom svih tih misli, dobijam informaciju da se on sada lijepo igra, veseo je, zaboravio je situaciju zbog koje je plakao. Plašim se da je to privid, iako znam da za dan-dva mnoge druge stvari će okupirati njegove dječije misli i ovaj događaj potisnuti u zaborav.

Ali, gorak ukus nama ostaje, tati i mami koji su napravili lošu procjenu. Znam da će svako novo slično dešavanje probuditi sjećanje i osjećaj krivice. Jer, djetetova iskrena suza najviše zaboli.