Može se reći da je raspoloženje roditelja glavni faktor koji određuje ne samo ponašanje djeteta, već i reakciju roditelja na ponašanje djeteta. Ponekad roditelji koji su umorni, pod stresom, ljuti ili zabrinuti zbog nečega besno reaguju na određeno ponašanje djeteta koje bi im u drugoj situaciji možda bilo i simpatično. Neki roditelji su toga svjesni, drugi nisu.

Šta roditelji treba da znaju?

Kada je raspoloženje roditelja nepredvidivo, djeca osjećaju nesigurnost i tjeskobu.
Kada roditelji jednog dana ne obraćaju pažnju na ponašanje djeteta, a sledećeg dana se naljute zbog istog ponašanja, dijete se osjeća zbunjeno.
Kada se roditelji naljute na dijete, jer su zabrinuti zbog nečeg drugog, dijete je ogorčeno, jer su roditelji prema njemu postupili nepravedno.
Kada su roditelji često ljuti ili loše raspoloženi, dijete se osjeća ugroženo i uplašeno.
Kada vide neraspoloženje roditelja, djeca to povezuju sa sobom i mogu imati osjećanje krivice.
Važno za roditelje je da vode brigu o sebi i da svoje probleme rješavaju na konstruktivan način, koji neće povrijediti njihovu djecu.

Stres je normativni dio roditeljstva. Očekivano je da će se roditelji često osjetiti frustriranim ili uplašenim odagajući dijete, a nekada će ta osjećanja izazvati ljutnju.

Šta još roditelji treba da znaju?

Roditelji se najčešće naljute kada misle da se dijete namjerno ponaša nevaljalo. Ako roditelji misle da dijete može da kontroliše svoja osjećanja i svoje ponašanje, ali to namjerno ne čini, jer hoće da iznervira i naljuti roditelje, velika je vjerovatnoća da će takvo tumačenje ponašanja djeteta izazvati ljutnju roditelja.
Dijete plaši ljutnja roditelja, jer to nije reakcija koju očekuju.
Roditelji treba da znaju da mala djeca drugačije misle i osjećaju, da ne povezuju uzrok i posledicu na način na koji to čine odrasli, a da sve što se dešava oko njih povezuju sa sobom.
Mala djeca nemaju empatiju, ne shvataju kako se roditelji osjećaju. Oni ne znaju šta će roditelje naljutiti, ali pokušavaju to da shvate.
I odrastanje je stresno. Djeca se svakodnevno susrijeću sa frusracijama, jer se stvari ne odvijaju onako kako oni žele i očekuju.
Djeca od roditelja treba da nauče kako da se nose sa frustracijama, kako da se ponašaju kada su ljuti.
Djeca uče postepeno. Treba im vremena da u potpunosti shvate čemu ih roditelji nastoje naučiti. Ali, njihovo shvatanje je ključ za dostizanje dugoročnih ciljeva u vaspitanju.

Uticaj kritike i prigovaranja

Roditelji nekada žele da promijene ponašanje djeteta govoreći mu da je loše, nevaspitano, nespretno, nezrelo ili nesposobno. Kada dijete čuje takve kritike osjeća se odbačenim.
Ako dijete sebe doživljava kao loše, vjerovatno će i raditi stvari koje roditelji smatraju lošim.
Ako dijete sebe vidi kao nesposobno, mala je vjerovatnoća da će se truditi da nauči nove vještine.
Djeca uče. U sticanju znanja i vještina uzdaju se u roditelje. Potreban im je podsticaj od roditelja i podrška.
Djeca sa jakim samopoštovanjem su uspješnija, jer su motivisanija da pokušavaju i ne strijepe od neuspjeha. Srećnija su, jer se osjećaju dobro zbog svoje sposobnosti da se nose sa neuspjehom. Imaju bolji odnos sa svojim roditeljima, jer znaju da roditelji vjeruju u njih.
Roditelji grade samopoštovanje svoje djece tako što prepoznaju i uvažavaju trud svoje djece i kada nisu najuspešnija, vrjednuju želju djeteta da pomogne, pružaju im podršku i kada su neuspješni i hrabre ih da pokušaju ponovo, prepoznaju i ističu posebnosti.

Uticaj fizičkog kažnjavanja

Roditelji misle da će dijete naučiti važnu lekciju (da ne ponavlja nepoželjno ponašanje) ako ga udare. Ono što djeca nauče iz fizičkog kažnjavanja je:

Udaranje je prihvatljiva reakcija na ljutnju.
Ljudi kojima vjeruju i od kojih očekuju da ih zaštite će ih povrijediti.
Treba da se boje svojih roditelja umjesto da im vjeruju i da očekuju da će im pomoći i naučiti ih važnim stvarima.
Njihov dom je nesigurno mjesto za učenje i za istraživanje.
Roditelji treba da razmišljaju čemu u dugoročnom smislu žele naučiti svoje dijete. Ako žele da ga nauče da budu nenasilno, moraju mu pokazati kako da bude takvo. Roditelji treba da razmisle kako je to kada vas udare kada ste odrasli. Kada nas udare osjećamo se poniženo. Nismo motivisani da udovoljimo osobi koja nas je udarila, osjećamo ogorčenost, strah, a ponekad se dešava i da želimo da se osvetimo.

Savjeti za kontrolisanje ljutnje roditelja

Izbrojte do 10 prije nego što bilo šta kažete ili uradite. Ako ste još uvijek ljuti, udaljite se, izađite iz prostorije i dajte sebi vremena da se smirite.
Opustite ramena, duboko udahnite i ponavljajte sebi neku smirujuću rečenicu.
Ne govorite ništa dok se ne smirite.
Napravite tajm-aut. Recite djetetu i sebi da vas je njegovo ponašanje naljutilo i da o tome nećete da razgovarate dok se ne smirite.
Razmislite o situaciji. Razmislite zbog čega se vaše dijete moglo ponašati tako kako se ponašalo. Sagledajte situaciju iz njegove tačke gledišta. Osmislite reakciju koja će uvažavati situaciju gledano iz ugla djeteta i u kojoj ćete djetetu objasniti šta vas je naljutilo.
Razgovarajte s djetetom o tome šta se desilo kada ste isplanirali reakaciju koja uključuje vaše dugoročne ciljeve, pokazuje djetetu da ga volite, uzima u obzir to kako dijete misli i osjeća, ali mu daje jasan red i strukturu.
Zapamtite da situacija predstavlja priliku da dijete naučite kako se konflikt rješava komunikacijom i procesom rješavanja problema.
Ljutnju razumite kao znak da vaše dijete i vi međusobno ne razumijete svoje tačke gledišta, što znači da morate ponovo uspostaviti komunikaciju zasnovanu na razumijevanju.
Ne dozvolite da vas ljutnja navede da kažete nešto zlonamjerno, ružno, da kritikujete dijete kako bi se osjećalo glupo, da ga njega vičete ili ga udarite. Ne pokušavajte da se osvetite djetetu zato što vas je njegovo ponašanje izritiralo.
Upamtite da najvažnije stvari učimo u najtežim situacijama. Iskoristite svaku priliku da budete onakva osoba kakvom želite da postane vaše dijete.

Autor: Džoan Durant Pozitivna disciplina
Izvor: Zelena učionica