PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog porodični i partnerski savjetnik

Uloga roditelja je jedna od odgovornijih uloga u životu svakog čovjeka. Možda i najodgovornija. Roditelji su u isto vrijeme vaspitači, uzori, vođe, drugari, objekti obožavanja, treneri strogoće i mudrosti.  Mada sve ove uloge tovare roditeljima na leđa veliki teret, roditeljstvo je veliko bogatstvo i najlepši osjećaj za svakog odraslog i emotivno zrelog čovjeka.

Imam utisak da se danas roditelji previše boje da ne pogriješe u nekom segmentu vaspitanja svoje djece. Vjerujem da su brz tempo života, stres, nedostatak slobodnog vremena i egzistencijalna nesigurnost jednim, možda i najvećim, dijelom krivi za roditeljski strah, ali ono što roditelji često zaboravljaju jeste nešto vrlo jednostavno. Svakom djetetu je potrebna samo ljubav i iskrena zainteresovanost. Sve ostale metode oko kojih se roditelji opterećuju i time čine sebe nesigurnima jesu manje bitne.

Djeca nepogrješivo znaju da procijene da li ih neko sluša.

Ukoliko, dok vam dijete priča o nečemu što je u njegovom svijetu veoma važno, vi razmišljate o tome kako da završite na vrijeme zadatak koji vam je šef danas zadao, znajte da ono vašu odsutnost tumači kao nezainteresovanost za njega. Budite pažljivi i slušajte svoje dijete kada vam priča. Možda mu je potreban savjet, možda želi da ga nasmijete, oraspoložite, da mu kažete da će sve biti uredu…

Ništa ne radite na silu. Ukoliko niste u stanju, mnogo je korisnije za vaš odnos da budete otvoreni i da svom djetetu iskreno i vrlo jasno objasnite kako sada niste u mogućnosti da ga saslušate, ali da ćete za pola sata moći. Aktivno slušanje, zainteresovanost i iskrenost su osnosvni elementi koji komunikaciju roditelj-dijete čine zdravom i plodonosnom.

Često čujem rečenicu “kupiće tebi mama/tata sve što poželiš, ništa ne brini.” Najčešća funkcija kupovine svega što dijete poželi tj. ne odbijanja zadovoljenja svake želje i ne postavljanja granica, jeste nadomešćivanje iskrene zainteresovanosti, posvećenosti, razumijevanja…jednom riječju – LJUBAVI.

Sigurna sam da u svojoj okolini možete videti djecu koja imaju sve, a željna su pažnje. Pažnja nisu samo pokloni. Pažnju čine male stvari, kao što je igranje sa djetetom, slušanje njegovih doživljaja, pričanje o njegovim osjećanjima, radostima, razočarenjima, zajednički odlazak na njemu omiljeno mjesto za igru, povjeravanje tajni, obraćanje sa poštovanjem i mnogo toga što svaki roditelj može sebi da priušti.

Sve ono što djeci treba je vrlo jeftino, prirodno i ne previše zahtijevno.

Spontanost, otvorenost i iskrenost su osobine koje se u dječijem svijetu najviše cijene, a u svijetu odraslih su prirodne, a vrlo često zaboravljene.

Ako su nam sve ove osobine prirodne i urođene kao živim bićima, zašto roditelji imaju utisak da je njihova uloga teška?

Razmislite samo koje nastavnike vaša djeca najviše vole? Koji su nastavnici istinske vođe?

Iz svoje prakse mogu reći da to nikada nisu niti veoma strogi, niti veoma popustljivi nastavnici, već oni koji su iskreno zainteresovani za djecu, pravedni, koji postavljaju jasna pravila i pridržavaju ih se (dosljedni), koji razumiju dečije potrebe i mijenjaju svoje zahtjeve u odnosu na dječiji uzrast (fleksibilni), koji shvataju da autoritet iliti vođa nije onaj nastavnik koji često kažnjava već onaj koji u isto vrijeme zna i da raspravljalja, primorava, suočava kao i da hvali, pruži utjehu i razumije djecu.

Isti je slučaj i sa roditeljima.

Ukoliko pristupite vaspitanju svog djeteta bez straha da ćete u nečemu pogriješiti, već svoj odnos sa djetetom oblikujete sa nečim što već posjedujete, a to je iskrenost, aktivno slušanje, želja za igrom, osluškivanje dječijih potreba, razumijevanje i ljubav, sigurno ćete od svog djeteta osim ljubavi i privrženosti, dobiti i još jednu ulogu, a to je uloga vođe.

Vođa je onaj roditelj koji razumije da se roditeljska ljubav najbolje iskazuje ukoliko predstavlja miks konfrontiranja i podrške.

Izvor: Psihologično