Generacije roditelja rođene sedamdesetih i osamdesetih godina morale bi da se sjećaju tog važnog dijela djetinjstva. Spomenar je bila obavezna knjiga u svakoj školskoj torbi, a kasnije, kada su krenule ozbiljne teme – spomenar smo zamijenili leksikonima u kojima smo nerijetko otkrivali ko je u koga zaljubljen, ko koga voli ili ne voli više. Nisu to bila samo pitanja o ljubavi, već više onako, da se upoznamo, što slušaš, čime se baviš, koji ti je predmet najdraži?

Generalno, leksikoni su ono nešto što se danas u savremenoj verziji može pronaći na Facebook profilu. U neku ruku to su upravo te godine viših razreda kada djeca danas mahom već imaju svoje profile (imaju i leksikone, ali ne toliko često kao nekada). Ipak, Facebook je previše aktivan da bi se mogao smatrati uspomenom. On je više špijunski uvid u informacije koje želimo ili ne želimo dijeliti. Osim toga, sve moderne internet mreže podložne su jednom sasvim lažnom osjećaju poput broja prijatelja koji nikada nije bio dvosmisleniji!

Tu su i prilično negativni efekti otvorenih priznanja ako se, na primjer, nekome izjavi ljubav, objavi simpatiziranje ili čisto lajkuje neka objava – naivno ćete misliti da se neće naći neka crna ovca koja će svojim komentarom kontaminirati cijeli taj nevini proces.

Možda današnje generacije jesu različite od nas, ali zar nije dijete i dalje samo dijete koje se najviše raduje malim stvarima? Današnji klinci ne znaju naravno za nikakve spomenare, njihovu će mladost obilježiti neke sasvim drugačijim uspomenama. Pitanje je, bi li ovakve retro stvari postale opet popularne ako bi se možda mogle kupiti gotove u knjižari? Možda i bi, ali gdje je tu onda čar?

Mi smo s velikom predanošću birali sveske (s praznim listovima i tvrdim koricama da što duže traje) i s velikom pažnjom molili svoje prijatelje i prijateljice da nam se upišu u spomenar. Princip je bio isti – Ani od Maje! pa poneka pjesmica, nekoliko crteža, presavijena ivica s obaveznim “ko otvori …” i za kraj nacifrani detalji izmrljanim prahom od bojica! – sjećate li se toga?

Današnje generacije, za razliku od nas, imaju puno stvari, ali se čini da baš zbog toga rijetko koju stvar, knjigu, igračku, toliko cijene kao što cijene nešto su sami napravili? Može li to biti baš neki novi spomenar koji će svaki dan dati drugom prijatelju u svom novom razredu i nakon mjesec-dva imati knjigicu prepunu ručno nacrtanih slikica, pjesmica i drugih uspomena na svoje drugare iz odjeljenja. I vjerujte, neće im pored zadataka biti teško da ispune cijelu stranicu nečijeg spomenara novim naučenim slovima, sličicama, izrezanim i naljepljenim oblicima…

Zamislite kako bi bilo sjajno da baš vaša djevojčica/dječak pokrenu novi trend u svojoj školi?! Ukoliko im koncept ne bude od početka jasan napravite s njima mali spomenar koji će ispuniti članovi uže i šire porodice, pa će tako imati i svoj porodični spomenar. 

Sjećate li se?

Ima jedan cvijet,
al’ mu ne znam ime,
mislim da se zove
Ne Zaboravi Me.

Kad se popneš na brdašce,
stavi ruku na srdašce
pa se sjeti mene
i moje uspomene.

U srcu sam te zaključao
Ne možeš izaći
Ključić sam izgubio
Ne mogu ga naći!

Svaki cvijetak uvenuće
samo jedan nikad neće,
a taj cvijetak što ne vene,
to su naše USPOMENE!

Ti me pitaš koga volim,
Evo da ti odgovorim,
Bolje čitaj prva slova,
Evo tebi odgovora!

Kad pojedeš jabuku,
ti ogrizak baci,
pa se sjeti nas,
kad smo bili đaci!

Kada vidiš mačku
da se uz plot penje,
povuci je za rep
i sjeti se mene!

Potok teče
tok,tok, tok,
ja te ljubim
cmok, cmok, cmok!

Maca voli mlijeko,
djeca vole dar,
a ti i ja – spomenar!

Kada vidiš lađu
i na njoj mornara,
ti se sjeti mene
i ovog spomenara!

Ti si šećer, a ja med,
zajedno smo – sladoled!

U bunaru zlatna čaša,
u čaši je ljubav naša.
Ko razbije zlatnu čašu,
razbit će i ljubav našu.

Ide medo preko mosta,
spomena je sada dosta!

I na kraju lista,
nek ti moje ime blista!
Ko te voli više od mene,
nek’ još jedan list okrene.
Ali listova nema više,
ja te volim ponajviše!

Izvor: Index.hr