PIŠE: Kata Granata, Icbmother blog

Moji prijatelji su prije nekog vremena dobili djecu. Prvo ćerku od četiri i po godine, a onda za manje od šest mjeseci i sina. Znam, ništa vam nije jasno.

Upoznali smo se na ljetovanju, dva ne baš mlada bračna para. Iščekivanje trudnoće i problemi sa neplodnošću već su se ušunjali u naše živote. Dok je za nas godina dana “bezdjecosti” bila duga kao deset, njima se peta otegla na tri života. Zajednička muka nas je zbližila. Pošto ne živimo u istom gradu, druženja su bila sporadična, telefonska i na zajedničkim putovanjima.

I onda se desilo da sasvim prirodno poslije dvije godine čekanja i ni jednog indentifikovanog problema zatrudnim. Sreća, radost. Neizmjerna i neopisiva.

Poslije nekoliko mjeseci pitanje je bilo kako im javiti. Znala sam da će se radovati, čestitati. Znala sam da godinama samo drugima odlaze na babine, krštenja, kumstva. Znala sam da su sve probali. Ona je dovela svoje zdravlje u pitanje poslije pet vještačkih oplodnji i deset godina truda i iščekivanja. Nikada, nijednom nije ostala trudna. U pitanju je bio potpuni sterilitet.

Opet smo se našli na ljetovanju. Nas troje i oni. Družili smo se na uobičajen način, isti mi ali opet sasvim drugačiji. Nas dvoje kao roditelji očarani njime. Našim djetetom, hodajućom lutkom. Dijete trepavice i loknice. Dijete smijalica i zvjezdice u očima. Dijete, koje nam je ispunilo snove.

Vratili smo se svojim kućama i životima, povremeno se čuli i vidjeli. Znala sam da im je na kraju ostalo samo usvajanje i da su se odlučili za taj korak ali da je proces dug a oni već iscrpljeni i emotivno i materijalno.

Sledeći telefonski poziv, opet sam trudna. Čestitaju, raduju se. Kada sam se porodila i situacija uzbuđenja primirila, pozvali smo ih da vidimo kako su, ima li kod njih nešto novo.

Bio je februar, muž ih je pozvao, uobičajeno, kako ste, kad ćete u naš kraj i čudno zbunjeno “evo daću ti Katu”. Ne kapiram zašto mi daje slušalicu tako sav sluđen. Sa druge strane vrlo brzo i šturo čujem: “Evo vratili smo se prije par dana, jedva smo izašli iz Ukrajine, znaš tamo je baš ozbiljno počeo rat. On je isti majka, ima mjesec i po dana a ona je divna sad je napunila četiri. Ne mogu preko telefona, vidjećemo se i ispričati. Umorni smo, mali plače a ona je nešto slinava, pa smo na dežurstvu (smijeh), znaš već kako je.” Toliko sam šokirana da jedva uspijevam nešto da prozborim. Pozdravljamo se i sve liči na neku šalu ali pogled na mog muža mi jasno daje na znanje da smo čuli isto.

Usvojili su predivnu djevojčicu. Proces je trajao par godina i oni do kraja nisu pričali o tome. Testiranja, obuke, dodjeljivanje djeteta, pa povlačenje odluke iz socijalne službe jer ipak ima neko prije na listi, ko više odgovara, javna je ličnost, ko zna koga podmazati. Neko drugi bi odavno odustao, slomio se i predao. Ali ne i oni. Pokucali su na velika vrata u Beogradu i pitali gospodina ministra koliko košta njegovo dijete. Posle kratke ali žučne audijencije u kojoj je ona “skresala” gospodinu na čelu parade kako djecu prodaju za male pare dok hiljade njih čeka na usvajanje sa obje strane, ubrzo je uslijedio poziv. Našli su djevojčicu za njih. Nedjelje postepenog upoznavanja, posjećivanja, agonije. Ona nije htjela da ima ništa sa njima. Željela je da ostane sa svojom hraniteljskom porodicom. Telefonski pozivi, oni: “Kako si?”, ona: “Marš u p.m.”.  Svaka posjeta: “mrzim vas, neću sa vama, ostavite me na miru”. Privikavanje je trajalo mjesecima.

Neposredno prije sudbonosnog dolaska u prijestonicu i sučeljavanje sa bar nekim odgovornim za javašluk i patnju mnogih, smatrajući da od usvajanja neće biti ništa, odlučili su se za surogat majku. Odlaze u Ukrajinu jednu od malobrojnih Evropskih država gdje je surogat zakonski definisan. Specijalizovana klinika koja se bavi ovim vidom rješavanja problema steriliteta je poznata u svijetu. Upoznavanje surogat majke, zakonski okviri, praktični koraci u izvršenju i vraćanje u Srbiju.

Proces je sledeći: u matericu surogat majke se usađuje embrion nastao vještačkom oplodnjom jajne ćelije druge žene. Materica surogat majke narednih devet mjeseci služi kao inkubator. Oplodnja je uspješna i prvi put za mnogo godina oni su “trudni”.

Kao u svakom zanimljivom filmu i ovdje dolazi do još zanimljivijeg vrhunca. U isto vrijeme su bili u procesu dobijanja dvoje djece. Svoje usvojene djevojčice i svog biološkog sina.

Mjesec dana pred porođaj, sa tek usvojenim djetetom, odlaze u Ukrajinu zahvaćenu ratom da dočekaju rađanje svog sina. Mjesec dana neopisivog ludila, straha, sreće, neizvjesnoti i života na -20 stepeni je previše ozbiljan scenario i nemoguć poduhvat da i izbliza zamislimo kroz šta su prošli.

Danas imaju dvoje divne djece. Djevojčicu toliko posebnu da je svaka riječ kojom bi je opisala nije vrijedna i dječaka nevjerovatnih plavih očiju, slike i prilike svojih roditelja.

U Srbiji surogat, kao reproduktivna metoda, nije još definisan ni zakonom dozvoljen. Dileme, strahovi i moralna postavka ovakvog vida rješavanja neplodnosti su rasprostranjeni širom svijeta. Pitanje surogata je svojevrstan tabu. Dok jedni zagovaraju surogat materinstvo kao plemenit i nesebičan čin, za druge je to izraz miješanja u prirodne tokove ili religijska pitanja.

Vještačka oplodnja, usvajanje, surogat. Nekom su ove stvari iste, prihvatljive na isti način jer dovode do toliko željenog djeteta. Za one koji nisu nikad bili u toj situaciji nemoguće je shvatiti emocionalne i duhovne konsekvence koje stoje iza odluke vezane za imanje potomstva na način koji nije uobičajen. Lako nam je spočitati o moralnosti i ispravnosti tuđih odluka iz udobne fotelje, dok naša djeca spavaju mirnim snom. Neko bi sve dao da doživi isto. Neko ne bi pitao za cijenu.