PIŠE: Mama Marija

Tokom trudnoće vjerovala sam da će stalni razgovor sa starijim djetetom biti dovoljna podloga za njegovo lakše prihvatanje novog člana porodice i svega onoga što bebin dolazak donosi. Sada mogu reći da sam bila u pravu. A, da ste mi isto to pitanje postavili nekoliko dana nakon izlaska iz bolnice, tvrdila bih vam da razgovori unaprijed nemaju nikakvog efekta.

Naime, prvog dana kada smo saznali za trudnoću, tu lijepu vijest smo podijelili sa našim starijim djetetom. Od tog trenutka bio je uključen u sve planove, pripreme… Mazio je stomak i zaista iskreno se radovao dolasku bebe.

Samo, on je sve to zamišljao malo drugačije.

Prvo, odlazak u porodilište gdje će mama da rodi bebu u njegovoj glavici je bio osmišljen tako da traje veoma kratko. Imao je strpljenja da sačeka da se taj čin završi i čim je vidio sestru oduševljeno je rekao: »Samo još mama da dođe i idemo kući«. Nikako mu nije bilo jasno zašto to ne može baš tako i zašto mama i seka moraju par dana biti na tamo nekom mjestu odvojeni od njega?!

Po našem dolasku kući, naravno, nije mogao ni pretpostaviti da će beba naizmjenično da »krade« tati i mami vrijeme koje je on nekada imao samo za sebe.

Kakvo je to malo biće koje samo plače, zbog čijeg plača uvijek neko trči u sobu?! Zašto ne može on da uzme bebu, ako je već mi nosimo?! Zašto samo smije da je ljubi, ali ne i da joj dobaci loptu?! Hiljadu pitanja na koja je dobijao isto toliko objašnjenja, ali mu opet ništa nije bilo jasno. Jedino što je uspio da shvati u čitavoj priči je da je mama umorna, da često odlazi u sobu kod bebe, da u šetnju ne idemo svi zajedno, nego samo on i tata… U takvoj situaciji uvjeravanja da će sve to brzo proći nijesu bila od velike koristi. Javila se ljubomora.

Odlučio je da uzme stvari u svoje ruke i da nađe način da sve funkcioniše kao nekada. Otuda često pitanje: »Mama, možeš li da vratiš seku u stomak, tamo joj je ljepše.« Plač za svaku sitnicu, odbijanje da posluša, mada nikada nije bio neposlušno dijete, pokušaji da uštine bebu kada misli da ga niko ne vidi….

Stres i za njega i za nas. U tim trenucima činilo mi se da se stanje ne može popraviti. Naravno, tragala sam za odgovorima kako da što bezbolnije prebrodimo i on i mi adaptaciju, i uvijek nailazila na isti savjet – razgovor, razgovor, razgovor i ulaganje maksimalnih napora da se ne osjeti zapostavljenim. Iako sam znala da sve to radimo, preispitivala sam naše postupke u strahu da to nije dovoljno, jer nijesam vidjela nikakav pomak, a dani su prolazili.

Kako je vrijeme teklo i beba rasla, tako su se vratile zajedničke šetnje. Malo po malo, organizovali smo svakodnevicu približno onako kako smo navikli. Sa tim, postepeno i neosjetno, dešavale su se i promjene u njegovom doživljaju i odnosu prema nama i prema bebi.

Dakle, prošao je i taj stresni period, iako se to činilo nemogućim.

Sada, iz ove perspektive, tvrdim da je ključ u stalnom otvorenom i iskrenom razgovoru sa djetetom. Ako u prvom trenutku se i učini da nema rezultata, imajte na umu da su efekti dugoročniji. Jedino na taj način i uz konstantno pružanje pažnje i nastojanje da dijete shvati da beba nije konkurencija, možete biti siguri da će brzo, već kroz mjesec-dva, mali ljubomorko postati brižni brat/sestra.