PIŠE: Kata Granata, blog ICB Mother

Koliko puta ste se našli u situaciji da pogazite svoja ranija uvjerenja i vaspitna načela? Da, “nemoj nikad prvi da udariš, vratiš, pametniji popušta”, pretvorite u “udri ga, nećeš valjda da pustiš da te bije, nemoj da si mlakonja i to je za tvoje dobro, da se bolje snađeš u surovom svijetu”. U kom momentu ste prestali da vjerujete da su saosjećajnost, predusretljivost i tolerancija u stvari slabosti i necijenjene osobine ličnosti? Za one znatiželjne ili neupućene, moralnost je:

Moralna dilema oko postupka Robin Huda nije, vjerovali ili ne, najviši domet etičkih razmatranja. Moralne dileme su pred nama svakodnevno, na desetine puta, a mi ih izbjegavamo relativizmom, konformizmom i čistom nepatvorenom glupošću. Moralna svijest je najljepši i vjerovatno najvažniji dio slagalice koji nas čini dobrim, empatičnim i humanim ljudima, i zato izvinite na pitanju, a gdje smo mi našu izgubili?

Ako se još ipak nadate da ovaj svijet ima neke šanse, da našoj djeci moramo da ostavimo mnogo bolje uslove od onih u kojima smo mi živjeli, morate da prestanete da NEMORALOM VASPITAVATE.

Prestanite da im radite domaće zadatke, urlate na učitelje i nastavnike zbog neopravdanih izostanaka vašeg djeteta, pokrivate za svaki prestup ne dajući im šanse da se nauče odgovornosti. Nemojte im govoriti da su naj, pa sve po redu. Nisu, niti je potrebno to da budu. Dovoljno je da ih volite, a ne promovišete. Vjerujte u njihove prirodne snage. Djeca nisu mali ljudi, oni su kvalitativno drugačiji od nas odraslih (ne idu kod pedijatra samo zbog drugačijeg naziva već i specijalnosti). Oni se formiraju pod uticajem raznih činilaca, genetike, vaspitanja, socijalizacije. Njihova psiha je, koliko i tanana toliko i rezilijentna, otporna. Njima su potrebni dobri primjeri, naša podrška, dosljednost a ne potkupljivanje i popuštanje. Mi im nismo drugari već roditelji, lica odgovorna za njihovu dobrobit i najvažniji oslonac i stub ka njihovom razvoju u samostalne i funkcionalne ljude.

Sve češće slušamo kako su nam djeca neodgovorna i neposlušna, kako je sve veći porast maloljetničke delikvencije. Zaista je čudno što se zgražavamo i krivimo samo medije i društvo. Kako to da nikad nismo mi u pitanju, niti naša djeca. Sve su to tamo neki “slučajevi”, jel?

Ne smije nam biti opravdanje za “nemoralno” vaspitanje ni stres, besparica, rijaliti TV, ni politička garnitura. Nije neka mudrost shvatiti da ako ne počistimo prvo ispred svog praga ne možemo očekivati da će komšija to učiniti umjesto nas. Ako svako od tridesetoro djece u vrtiću, dobije instrukciju od svojih roditelja da ne bude seka-persa i dozvoli drugom djetetu da mu uzme zabalavljenog medu i mlatne ga, jer najjači uvijek opstaju, onda možete dobiti samo anarhiju, grubost i mržnju kao dodatak već utabanom putu ka narcisoidnosti.

Moralno vaspitanje djeteta je kompleksni proces usvajanja moralnih načela šire društvene zajednice. Dijete uči da bude moralno, ono se ne rađa sa saznanjima šta je dobro, šta loše ili humano, mada smo često svjedoci njihove urođene čistote i neiskvarenosti. Ono razvija moralnu svijest intelektualnim, emocionalnim i voljnim pokretačkim snagama. Taj proces je doživotan i predstavlja krunu svake zrele ličnosti.

Kada dijete viče, udara, skida se golišavo itd, mi pokušavamo da korigujemo ovakva antisocijalna ponašanja različitim metodama: pretnjama “dobićeš po guzi, kažnjen si, nema crtanog filma danas, ne volim kad se tako ponašaš ” i sl. Mala djeca će učiniti ispravnu stvar da bi izbjegla takve sankcije, da bi zadovoljila roditelje. Dijete vjeruje da je moralno ono što odrasli zahtijevaju. “Zašto je loše krasti? Učiteljica je tako rekla.” Da bi se dosegla autonomna moralnost neophodno je dijete učiti moralnim pojmovima, uvjerenjima, stavovima, dozvoljavajući mu da izrazi emocionalnost u pogledu raznih pitanja. Emotivni odnosi se kod djece formiraju jako rano i to kroz empatiju, drugarstvo, poštovanje drugih, osjećaja odgovornosti itd.

Djeci ne treba dresura i prevaspitavanje, treniranje poslušnosti. Štaviše, poželjno je i neophodno da preispituju društvene norme i vrijednosti. Ali sve to će pasti u vodu ako vide vas kako radite jedno, a pričate drugo, ako vas uhvate u laži, prevari…

Dragi roditelji saborci, neophodno je osvijestiti da “udri i što moje dijete da bude poslednje, jadno…” ne dovodi ni u ovoj ni u paralelnoj realnosti do željenog ishoda. Šizofrene poruke tipa “nije ispravno da prepisuješ i varaš na kontrolnom ali je u redu da slažemo nastavnicu da si bio bolestan, a ne lijen i nepripremljen za pismeni” dovode do stvaranja zbunjene i moralom zaobiđene osobe!

Zato, kada vaša djeca preispituju i pokazuju zabrinutost zbog svakodnevnih etičkih i političkih pitanja, kao što su: nepravde, nasilja, zagađenja, životinjskih prava i tako dalje, posvetite im se, ne uzimajte olako i sa podsmijehom njihova gledišta, uvjerenja i emocije. Razgovarajte sa njima, postavljajte im pitanja i moralne dileme. Iznenadiće vas njihova, možda, i kristalnija percepcija života i odnosa. Jedino mi svojim primjerom, a ne pukim teoretisanjem možemo dovesti do usvajanja moralnih principa kod djece.  Ako ste u međuvremenu osvijestili da ponekad više ličite na saučesnike nemorala i advokate “lošizma”, zaustavite se. Ne vaspitavajte nemoralom!