Posramljivanje je jedan od najstarijih alata kojim se roditelji koriste kad žele da disciplinuju svoju djecu: „Sram te bilo, opet si se upiškio u gaće!”, „Pi, kako te nije sramota, vidiš kako tvoj drugar taj-i-taj sluša mamu, a ti ništa ne slušaš!”, „Kako te nije sramota, vidiš da seka uopšte nema pelenu, a ti si veći i još nosiš pelenu!”. Još ako je pred drugim ljudima, pa to je onda pun pogodak! Roditelji misle da će ovakvim načinom komunikacije natjerati dijete da, zbog stida koji osjeća, više ne radi takve stvari. Da će ga tako naučiti šta je sramota, pa da to više ne radi.

Kad osećaju da roditelji nisu zadovoljni njihovim ponašanjem, djeca se trude da to promijene, ali ako kao metod koristite posramljivanje, to će ostaviti mnoge druge, loše posledice po dijete. Taj osjećaj manje vrijednosti u odnosu na drugara može se trajno usaditi, pa će dijete uvijek imati osjećaj da je onaj neko drugi bolji, pametniji, ljepši od njega.

Slika koju imamo o sebi – o svojim sposobnostima, prirodi, kvalitetima i ponašanju formira se u našim najranijim danima, na osnovu onoga što o sebi čujemo od naših najbližih – roditelja, baba, deda, vaspitača. Pa zato, ako stalno dobijamo informaciju da smo nevaljali, bezobrazni, smotani, da se ponašamo kao bebe, to je upravo ono što ćemo misliti o sebi. Ali, to NIJE motiv da se popravimo i budemo bolji. Baš naprotiv, djeca se ponašaju na bazi slike koju su stvorili o sebi. Dijete koje vjeruje da je loše, ispoljiće baš takvo ponašanje, provocirajući roditelja da mu opet kaže da je loše. Začarani krug.

Jednostavno rješenje

Roditelji imaju naviku da posmatraju ponašanje, a ne samo dijete i da, samim tim, tretiraju ponašanje umjesto ljudskog bića koje stoji iza tog ponašanja. To je tanak led – kad tretiramo ponašanje, zaboravljajući da je iza njega dijete, sa svojim emocijama i razmišljanjem, lako ćemo posegnuti za metodom posramljivanja. S druge strane, kad se potrudimo da tretiramo osobu koja stoji iza određenog ponašanja, lakše ćemo se fokusirati, disciplinovati dijete bez posramljivanja. Ovo je svakako zdraviji pristup, ali zahtijeva više truda i razmišljanja.

Posramljivanje je linija manjeg otpora – trenutno daje rezultat, a ostavlja posledice koje se ne mogu odmah sagledati, navodeći time roditelje da pomisle da su postigli nešto dobro.

Posledice posramljivanja djeteta

Posramljivanje ne umanjuje određenu vrstu ponašanja; ono samo umanjuje samopouzdanje. Ovo će možda uticati i na ponašanje, ali koja je cijena toga? Mnoga istraživanja posramljivanje kod djece povezuju s njihovom željom da povrijede druge.

Djeca kojoj roditelji često govore da su nevaljala vjerovatno će biti agresivna i češće će ispoljavati autodestruktivno ponašanje. Posramljivanje ih tjera da se povlače u sebe, a duboko ukorijenjen osjećaj stida prekriće maskom superiornosti, agresivnošću, a u nekim slučajevima opsesivnim perfekcionizmom.

A umjesto posramljivanja…

Kao što vi ne želite da budete postiđeni kad nešto pogriješite, ne želi ni vaše dijete. Postoji mnogo načina da dijete nečemu naučite bez napada na njegovu ličnost i ponižavanja.

Disciplina kroz igru. Tokom igre, djeca su naročito otvorena za učenje novih stvari. Tada su najviše koncentrisani i njihovi mozgovi najspremniji za nove informacije. Uključite se u igru i iskoristite se ovom prilikom da im ukažete na neka pravila lijepog ponašanja.

Ukažite djetetu na posledice njegovog ponašanja lijepim objašnjenjem, ne posramljivanjem. Dozvolite ponekad da dijete osjeti prirodne posljedice svog ponašanja, u situacijama kad one nisu jake. Iskoristite zatim situaciju da pomognete djetetu da to popravi, bez grdnje i postiđivanja, kako bi iz svoje greške samo naučilo. Ali nikako uz vaš negativan stav, već uz vašu pomoć.

Dijete ne uči kad je posramljeno. Zato iskoristite situaciju kad je smireno i srećno da biste mu ukazali na greške i pomogli da ih ispravi. Ne fokusirajte se na ono što je loše ponašanje, već na to da pomognete djetetu da shvati kako da ga popravi.

Zamislite, recimo, da set otputovali u stranu zemlju da radite i učenje jezika vam teško ide. Kolege na poslu vam se konstantno smiju, grde vas i postiđuju jer ne možete nikako da naučite. Potpuno je isto kada vi to radite svom djetetu jer, recimo, nikako da nauči da piški u tuti.

Kao ni odrasli, ni djeca ne žele da neko ide za njima i postiđuje ih zbog njihovih postupaka. Djeci je potreban roditelj koji će ih disciplinovati i naučiti, a ne postideti zbog nečega što ne zna ili ne razumije.

Izvor: Zelena učionica