Polazak u vrtić i prilgođavanje djeteta ali i roditelja na novu životnu situaciju aktuelna je tema ovih dana, zbog čega su savjeti vaspitača, koji su sa djecom u učionicama, veoma dragocjeni.

Portal Roditelji je razgovarao sa vaspitačicom Milenom Mijović koja nas je posavjetovala kako kao roditelji da pomognemo djetetu da se što jednostavnije adaptira, ukazala na šta posebno da obrazimo pažnju, šta da spremimo za prvi dan ali i ostale vrtićke dane u male torbe naših mališana, opisala dnevnu rutinu u vrtiću i navela šta oni kao vaspitači očekuju od nas.

Da li roditelji mogu da pomognu djetetu da se što bolje pripremi za polazak u vrtić, kako i na koji način, i koliko vremena pred polazak u vrtić?

Mijović: Najefikasniji način da roditelji pripreme dijete za polazak u predškolsku ustanovu jeste da slijede nekoliko opštih preporuka:

• da djetetu ne prijete vrtićem („Ići ćeš ti u vrtić, pa ćeš da vidiš“, „U vrtiću ćeš ti morati da slušaš ili će te kazniti“ i sl.) što roditelji često nesvjesno rade, a što je opet jedna vrsta nedostatka roditeljskih kompetencija i pogrešno nadomiještanje roditeljskog autoriteta;
• da i kada razgovaraju sa nekim o vrtiću govore u pozitivnom kontekstu, naročito ako dijete to sluša;
• da prošetaju sa djetetom do vrtića, upoznaju ga sa dvorištem i izgledom objekta, razgovaraju sa djetetom o onome što su zapazili, pitaju dijete za mišljenje i sl.;
• da sa djetetom pripreme stvari koje su mu potrebne za vrtić (pakovanje čaše, peškirića, odabir garderobe i sl.);
• da sami imaju pozitivan stav o vrtiću, jer djeca osjećaju ono što osjećaju njihovi roditelji;
• da ne kažnjavaju dijete tako što će ga ostaviti da spava u vrtiću, jer ako roditelj to doživljava kao kaznu, onda je izvjesno da će odmor u vrtiću za dijete biti stres;
• da uspostave dnevnu rutinu kod kuće, sličnu onoj u vrtiću (određeno vrijeme obroka, igre, odmora, gledanja crtanog filma i/ili drugih mirnih sadržaja).

Ne postoji vremenski period koji je određen za pripremu djeteta za polazak u vrtić, kao što ne postoji vremenski rok za vaspitanje djece, to je proces koji traje i nakon polaska djeteta u vrtić.

Koliko na pripremu utiče situacija u vrtiću posebno prvih dana nove školske godine kada se najveći broj djece i prvi put nađe u novoj sredini pa je često veći broj onih koji plaču, negoduju, ne žele da uđu u učionice…? Da li to i koliko remeti pripreme?

Mijović: I pored svih preporuka i savjeta, svako dijete je individua za sebe, te svako dijete „proživi“ adaptacioni period na svoj način i u različitom vremenskom trajanju. Često se desi da dijete bez problema krene u vrtić, a da nakon 15 dana počne da negoduje. Roditelji su tada zbunjeni, često pitaju da li se djetetu nešto dogodilo u vrtiću, preispituju sebe, razgovaraju sa djetetom o vrtiću, prosto, ne znaju zbog čega je došlo do promjene ponašanja. Odgovor na to je da svako dijete mora proći kroz period adaptacije, što ne mora uvijek biti na samom početku. Neka djeca rado dolaze u vrtić prvih dana, dok upoznaju radnu sobu, nove igračke, materijale, aplikacije i slično, a onda počnu da pružaju otpor i ispoljavaju negodovanje. Neka djeca adaptaciju prođu za deset dana, neka za mjesec, neka se adaptiraju i duže, neka djeca negodovanje ispoljavaju plačem, odbijanjem da uđu u učionicu, druga povlačenjem u sebe, regresijom u ponašanju, odbijanjem obroka itd. Septembar mjesec je u vrtiću posvećen isključivo adaptaciji djece, ali i roditelja na novonastale uslove i okolnosti. Vaspitači su na raspolaganju roditeljima za sve preporuke, savjete, ali i riječi podrške, koja je i roditeljima potrebna koliko i djeci u periodu kada se mijenja neka uobičajena rutina porodičnog funkcionisanja zbog polaska djeteta u vrtić.

Kako roditelji treba da se ponašaju prvih dana vrtića?

Mijović: Prvih dana vrtića roditelj mora biti odlučan u namjeri da dijete ide u vrtić, strpljiv zbog toga što dijete ima svoj ritam i tempo prevazilaženja nepoznatih i stresnih situacija, da slijedi upute i savjete vaspitača. Ukoliko je roditeljima i djetetu potrebna dodatna pomoć i podrška mogu se obratiti koordinatoru vrtića koji pohađa njihovo dijete i/ili stručnoj službi vrtića.

Da li preporučujete neki drugačiji ili isti model ponašanja i podrške roditelja i za djecu koja su već išla u vrtić ali nakon ljetnje pauze ne žele da se vrate?

Mijović: Model ponašanja i podrške roditelja mora biti u okvirima gore navedenih preporuka, kako za djecu koja prvi put kreću u vrtić, tako i za djecu koja su napravila pauzu tokom ljetnjeg raspusta.

Šta roditelji trebaju da pripeme za vrtić odnosno šta se nosi svakog dana?

Mijović: Prvog dana kada roditelj dovede dijete u vrtić obavezno je da sa sobom ponese ljekarsku potvrdu da je dijete zdravo i spremno da krene u vrtić. U rancu je neophodno da se nađe: djetetova čaša za vodu, manji peškir, rezervna odjeća, papuče, donji veš, kao i pelene, bočica, cucla (za jasleni uzrast, ukoliko ih dijete koristi).

Možete li nam opisati jedan prosječan dan u vrtićkoj i u jaslenoj grupi?

Mijović: Dnevna rutina u vrtiću se poštuje iz više razloga od kojih su najznačajniji veliki broj djece koja u svakom momentu moraju biti bezbijedna, kao i veliki sistem koji mora da funkcioniše kako bi se ispoštovale sve obaveze na koje smo se kao Ustanova obavezali prema korisnicima naših usluga.

Vrste i obim vaspitno-obrazovnih aktivnosti, kao i njihovo trajanje i intenzitet izbor su vaspitača, od koga, takođe zavisi, koje će metode, oblike rada i sredstva koristiti da postigne sa djecom planirane ciljeve.

Koliko često se djeca izvode napolje i postoje li neka pravila u vezi sa tim?

Mijović: Ustanova, u čijem timu sam skoro sedam godina, funkcioniše poštujući kao neprikosnoveni princip dječje bezbjednosti. Izvođenje djece u dvorište vrtića je situacija koja zahtijeva dobro planiranje i veći broj odraslih osoba koje će brinuti o bezbjednosti djece dok su van radne sobe. I pored nastojanja zaposlenih i roditelja da se dvorišta održavaju, nije rijedak slučaj da se u dvorištima vrtića nađu predmeti na koje djeca mogu da se povrijede. Uzimajući u obzir gore navedeno, izlazak djece u dvorište zavisi od procjene bezbjednosti vaspitača, od vremenskih uslova i planiranih dnevnih aktivnosti.

Da li vaspitači mogu da ispune sve svoje ciljeve u uslovima prekobrojnosti i koliko im to komplikuje rad?

Mijović: Nesporno je da rad sa ovom populacijom djece zahtijeva napore i zalaganje vaspitača, naročito u prvim mjesecima školske godine, kada su vaspitači dominantno usmjereni na što lakšu i bržu adaptaciju djece na vrtić i dnevnu rutinu. Iz godine u godinu nastojimo, u saradnji sa resornim ministarstvom i lokalnom upravom, da ovaj problem rješavamo otvaranjem adaptiranih prostora za boravak i učenje djece predškolskog uzrasta. Tendencija širenja Glavnog grada, s jedne strane, te podizanje nivoa svijesti roditelja o značaju predškolskog vaspitanja i obrazovanja, s druge strane, ovaj problem svake godine aktuelizuju. Smatram da trajno rješenje treba posmatrati kroz prizmu otvaranja novih vrtića, za čiju izgradnju su raspisani tenderi, te kroz renoviranje, adaptaciju i proširivanje postojećih vaspitnih jedinica, kao i kroz fleksibilniji pristup predškolskom vaspitanju i obrazovanju preko kreiranja i otvaranja različitih vrsta programa koji bi pratili potrebe roditelja, i potrebe i interesovanja djece.

Šta vaspitači očekuju od roditelja?

Mijović: Vaspitači očekuju, prije svega, odnos baziran na povjerenju, saradnji, poštovanju, uvažavanju i toleranciji, što, smatram, očekuju i roditelji. I vaspitači i roditelji imaju isti cilj, a to je srećno i zadovoljno dijete. Zajednički cilj umnogome olakšava postojanje gore navedenih pretpostavki. Doživljaj vrtića dijete kreira kroz vaspitača i roditelje, tako da su saradnja i svakodnevna komunikacija između njih, neophodan uslov za usješan boravak i učenje djeteta.

Bitno je staviti akcenat kako na očekivanja vaspitača, tako i na očekivanja roditelja, što se i radi preko roditeljskih sastanaka na samom početku školske godine. Često se desi i situacija da očekivanja roditelja premašuju odgovornosti i ovlašćenja vrtića.

Roditelji su prvi i najznačajniji vaspitači svoje djece, koji svoju djecu najbolje poznaju i koji mogu dati najbolje savjete profesionalcima kojima povjeravaju djecu na brigu i obrazovanje. Poštovati ovu rečenicu znači slušati roditelje kada govore o svom djetetu (jer su roditelji riznica informacija koje su bitne vaspitaču), pitati roditelje za savjet u vezi djeteta (jer roditelj najbolje poznaje reakcije, navike i sklonosti djeteta), pružiti pomoć i podršku roditelju (jer pomoći roditelju znači imati ga za partnera,a sa djetetom kvalitetniji odnos), i na kraju, poštovati svoju profesiju (jer posvećen prosvjetni rad znači ulaganje u naprednije i zdravije društvo).