“Život je satkan tako da događaji nikad nisu, ne mogu i nikad neće odgovarati očekivanjima!” C. Bronte

Parafraziranje naslova romana Velika očekivanja Charlesa Dickensa u naslovu ovog članka ne znači da će se tekst baviti književnim uratcima. Ustvari ne u onoj mjeri u kojoj bi to zaslužio veliki Dickens. Namjera ovog teksta sasvim je drugačija – pokušati opisati koliko se stvarnost boravka djece u vrtićima razlikuje od očekivanja odraslih.

Početak je pedagoške, “vrtićke” godine. Roditelje, koji su upisali djecu u jaslice ili vrtić, sa svih strana obasipaju savjetima o procesu prilagođavanja djeteta na ustanovu. Poneki savjeti upućuju se i na račun prilagođavanja roditelja. Najrjeđi su oni koji se bave prilagođavanjem vaspitača na novu grupu, novu djecu i nove roditelje. Vjerujem da ste marljivo proučili kako najlakše i najbezbolnije proći kroz proces prilagođavanja i da se polako prilagođavate na novonastalu situaciju. U trenucima kada je roditeljima najvažnije pitanje kada će dijete konačno krenuti s radošću u vrtić, vjerujte da je samo pitanje dana kada će se pojaviti nova pitanja: Što i kako se nudi djetetu u vrtiću? Naravno, ne misli se pri tom na različite programe koje nude vrtići, već na očekivanja koja svakog dana rastu u očima roditelja.

Većina roditelja na pitanje o tome što očekuje od vrtića za svoje dijete bez puno razmišljanja daje odgovore da se dijete dobro zabavlja, da bude sigurno, da bude veselo i sretno.

Ali kad malo razmisle lista očekivanja raste, pa se tu pojavljuje još i:

• da ga niko ne tuče (naravno, sasvim opravdano očekivanje);
• da se ne igra samo;
• da drugi uvažavaju njegove/njene ideje;
• da nikad ne plače;
• da nikad ne tuguje;
• da učiteljica pripazi na odjeću;
• da nauči barem jednu pjesmicu svako malo;
• da nosi likovne radove barem svaki drugi dan;
• da i njegova “iskrica” bude na oglasnoj ploči;
• da učiteljica zna je li mu vruće ili hladno;
• da je sito;
• da ga ne tjeraju da jede;
• da se ne ide napolje kada je hladno…

I još puno puno toga. Priznajte da ste se pronašli u mnogim od ovih očekivanja. I vjerujte, sva su sasvim opravdana kada su djeca u pitanju.

Ali, što stvarno možete očekivati od vaspitača (koji ipak imaju jedno naručje i dvije ruke, iako se ponekad čini da imaju mnogo više) i vrtića?

Što očekivati od vaspitača?

Vaspitač je osoba koja ima sopstvene vrijednosti, norme i načela. Osoba koja ima emocije, koja uspješno (ili manje uspješno) ostvaruje socijalne interakcije. Osoba koja ima sopstveni temperament. Osoba koja sve te osobine unosi u ostvarivanje kontakata s drugim pojedincima, bili oni lični ili profesionalni. To znači da možete očekivati:

• zagrljaj djetetu i osmijeh vama kada dolazite;
• pjevanje i ples – ne uvijek s namjerom da se nauči 156 pjesmica, ali s namjerom da se dobro zabavlja;
• da dijete dobije prostor kako bi izrazilo svoje mišljenje ili stav, ali uvažavanje je nešto za što će se samo izboriti;
• da će dijete plakati – plaču i odrasli kad su tužni, ljuti ili su samo taj dan plačljivi, ali niko ga neće ostaviti da plače;
• da će se dijete ponekad imati potrebu biti samo – to ne znači da je odbačeno;
• da dijete brine o svojim stvarima, biće dana kada će doći s tuđom čarapom ili majicom ali to je zato jer odrasli vjeruju da se može samo obući, pa čak i ako to znači da će se obući naopačke;
• da je ponekad gužva u wc-u, mokre gaćice ne znače da je dijete u regresiji;
• crteže, ali i one slikane temperama, a to uključuje više posla za mašinu;
• boravak na vazduhu – to je zdravo, pa čak i  ako pada kiša ili duva vjetar;
• kvalitetnu i raznovrsnu hranu kojom zadovoljavamo fiziološke potrebe, prema potrebama svakog djeteta;
• da nauči regulisati tempraturu skidajući se ili oblačeći po potrebi, čak i ako to znači da će ponekad biti oznojeno;
• uprljane pantalone – one znače da se dijete dobro zabavlja i  istražuje.
• puno razumijevanja i topline od vaspitača, jer oni su svoj poziv odabrali.

Očekujete li baš ovakve stvari, dostićići ćete svoja očekivanja.

Izvor: Čuvarkuća