Ova priča australijske novinarke, koju je ispričala za News.com govori o tome kako, trčeći za vremenom, polako zaboravljamo da živimo.

Kako je sve počelo

“Nikako to nije bio moj dan. Moj mali sinčić bio je džangrizav cijelo popodne zbog bola koji ga je mučio jer su mu rasli zubi, a onda je nevolja prešla na moj telefon” započinje priču majka koja je priču o gubitku svog mobilnog telefona riješila da podijeli sa svijetom.

Moj neprocjenjivi telefon, prepun važnih kontakata i fotografija moje bebe, potonuo je u toalet. Gledala sam u WC šolju u strahu, a potom zatvorila oči i posegnula za mobilnim. Dok je moj mališan pojačavao zvuk na svom “urlo-metru”, trčala sam prema kuhinji i izbezumljena tražila tanjir i malo pirinča. Osam konzervi paradajza, 11 teglica javorovog sirupa, četiri otvorene kesice šećera za glazure, ali ne i pirinča. Nije bilo pirinča da mi pomogne u pružanju zahvata prve pomoći na mom mokrom telefonu, bio je osuđen na propast.

Ne bih pretjerivala kada bi rekla da sam bila izbezumljena. Ne, nije se radilo o Nokiji iz 1990, bio je to najnoviji smartfon iz 2015. godine koji je sadržao blago skupljano cijelog mog digitalnog života. Da se dramatično izrazim, cio je moj život potonuo u WC šolju.

Bez telefona više od nedelju dana

Suprug i ja smo novinari, oboje gajimo nevjerovatnu vezu prema našim telefonima. U kući čak ni nemamo fiksni telefon, već samo mobilne. Tako sam se u trenutku našla na nepoznatom mjestu – mjestu bez mobilnih telefona. Što ako neko pokušava da me nazove, da mi pošalje mail ili sms? Misliće da sam nepristojna i neprofesionalna jer se ne javljam. Hvatala me panika. Ko može bez telefona više od sat-dva ovih dana? Očigledno samo roditelji na porodiljskom kojima ispadne u toalet. Na kraju sam bez telefona bila nešto više od nedelju dana.

Tih dana sam nekim slučajevima pravila dramu i haos, ali najzanimljivije od svega je što sam u većini tog mog ‘detoksikacionog perioda’ zapravo uživala. Život je postao lakši, jednostavniji, nekako više slobodan.

Digitalna detoksikacija postao je vrlo unosan posao ovih dana, ukoliko u Google ukucate pretragu upišete ovaj pojam videćete o čemu govorim. Postoji veliki broj kompanija koje nude pomoć kako bi se ljudi bar na trenutak odvojili od svojih mobilnih telefona.

Jesam li zavisna?

Otvorila sam jedu takvu stranicu i pročitala njihov upitnik. Posežete li za telefonom u svakom trenutku svog slobodnog vremena? Da, kriva sam. Prekinete li razgovor ili naprosto izgubite vrijeme na nebitan internet sadržaj? Vrlo moguće. Spavate li, jedete i koristite toalet uz svoj telefon? Da, da i očgledno da.

Za savjet sam se obratila dobroj prijateljici koja vjeruje u te detoksikacione gluposti. Npr. sledeće sedmice počinje sa čišćenjem organizma. Nema šećera, alkohola, bla, bla, bla, ali to čišćenje će kombinovati sa ‘čišćenjem od tehnologija’. Nema Instagrama, Tindera, nema serija prije spavanja. Probala sam i ja.

Umjesto da provjeravam na Facebook profil svake tri sekunde dok dojim dijete u tri sata ujutro, sada mirno sjedim u mraku. Divim se njegovim mekanim i debelim obraščićima i malenim ručicama koje se odmaraju na mojim grudima ili igraju mojom kosom, a za ponovno uronjavanje u san potrebno mi je svega nekoliko munuta.

Bez mogućnosti guglanja odgovora na svako pitanje koje mi padne na pamet, moji su se instinkti pojačali. Pokušavam odgonetnuti odgovor, baš kao prije 2007. godine. U razgovoru s ljudima imam više tema, tema koje me zaista interesuju. Prije bi proveravala društvene mreže iz nepoznatog razloga te letimično čitala šta ima novo dok bi čekala da dobijem kafu. Sada gledam u svijet, tražim prilike za razgovor, gledam ‘paradu koja prolazi’, kako bi moja majka rekla za svijet.

Nova ‘JA’

Bez pojma o vremenu i bez mobilnog telefona vrijeme prestaje biti opterećenje, baš kao na godišnjem odmoru, samo sa manje palmi. Više ne gledam ni na sat, već živim u trenutku. Manje sam opterećena, čitam knjige i kada gledam televiziju to radim bez dodadnih distrakcija poput provjeravanja novosti na društvenim mrežama, čitanja mejlova, guglovanja recepata za dječju hranu ili pregledavanja vremenske prognoze za sledeći dan.

Ali na kraju, ova dimenzija mene bez telefona, koliko god super izgledala, nije održiva. Naročito za mene čiji je posao komunikacija. Ipak, od sada ću se truditi što češće spustiti telefon i živjeti život. Naravno, izbjegavaću odlazak u toalet s mobilnim.

Moja nesreća s mobilnim telefonom naučila me jako važnom životnu lekciju. I nisam morala platiti nikakav kurs, niti terapiju kako bi to shvatila. Tako i vi, možete birati između odlaska na skupocjene časove odvikavanja uz pomoć joge, oslikavanja lica i slikanja po platnu ili jednostavno vaš mobilni telefon baciti u WC šolju.