PIŠE: Tatjana Kuljača, blog Mamizam
Djevojčice mila… Ti koja se smiješ munjama, letiš iznad oblaka i voliš svakom porom svoga bića… Gdje si? Koliko puta si do sada umrla i ponovo se rodila? Čitam tvoje riječi ispisane rukopisom čije značenje je ostalo samo nama dvjema znano… Gotovo da sam te zaboravila. Nekada tako bliske, jedna duša, a sada kao istim onim gromom na koji se osmjehuješ raspolućena… Jedna se skriva iza nečitkih slova starog dnevnika, a druga gleda u nju nježno, onako kako nikada nikoga vidjela da je posmatra nije.
Govorili su ti drugi da trebaš da se igraš. Da ne smiješ dušu da daješ nikome. A ti si je dijelila kao da si sam Izvor. I neka si. Nikada nisi vagala. Nije bilo sive u tvom spektru crne i bijele boje. Ili sve daš ili odeš. Letjela visoko i padala nisko. Da nisi pala, nikada se ne bi naučila podići i nastaviti. Da se nisi dušom osmjehivala, kasnije ne bi znala pokazati zube kada te trnje života izgrebalo, a rane danima krvarile. One koje si od drugih vješto skrivala.
Postala si dio igre onog dana kada ti se duša umorila od davanja i parčanja. Onda kada ni komadić nečije duše nisi dobijala za uzvrat. Gledala si u ogledalo i mrzila svoj odraz. Nalazila si da nisi dovoljno lijepa i da tvoje tijelo nije dovoljno izvajano. Šta god da si progovorila tebi je izgledalo kao najveća glupost, a tuđe lijepe riječi postale su odraz laži i sredstvo za postizanje cilja. Nisi vjerovala komplimentima, čak si se njih i gnušala… i stidila si se dugo. Zaboravila si samu sebe negdje na stranicama koje si nekada davno svojom rukom napisala. Nisi više letjela. Koračala si pognute glave i drhtavih koljena koja su klecala na svaki kamen pod tvojim stopalima.
Pročitala si jednom davno zadnje ispisane stranice. Nisu ti bile smiješne ni simpatične kao ispovjesti jedanaestogodišnjakinje koja je prvi put uzela olovku u ruke i njome krenula da stvara svoj svijet. Ti zadnji listovi dugogodišnjeg dnevnika su bili jedino čega si se stidjela. Jer znala si da si zgazila sebe. Jer sebi više nisi bila bitna ni gram. Jer da si se voljela, davno bi okrenula glavu, mnogo prije nego li su one zadnje strane dnevnika nastale. Zato si ih iscjepala i spalila. Da ih više nikada ne pročitaš. Da lakše zaboraviš.
Čula si jednog dana dugo očekivane riječi, koje su bile oličenje laži. A nekada bi bile kao najdjelotvorniji melem na rani. Bio je to otrov koji je ubrizgan u tvoje vene i koji se brzinom svjetlosti širio putem krvi do svake ćelije tvog bića, da je i dušu zarazio… i srce zaledio. Pogledala si to lice ispred sebe i sazidala zid. Kroz njega više niko nije prošao. Niko do onih koje ćeš nekoliko godina nakon toga izroditi. Dotakla si dno.Vidjela si sebe u očima onoga ko je mislio da može da te kupi sa par lijepih riječi. Lagano, kao najlaganiju stvar na svijetu. Prirodno kao povjetarac u ljetnjoj večeri.
Nije ostalo više šta da se kupi i da. Otrovom skvrčena sredina duše nije se htjela ni pomjeriti. Kao jež koji kad nasluti opasnost sklupča se u bodljikavu loptu. Ustuknula si i odmakla se. To je to. Donja granica sa koje možeš ići samo u visinu. Odraz sebe u tuđim očima koje te nikada nisu istinski ni pogledale, a dala si im sve. Nije te vrijedno. Veća si od toga.
Draga moja djevojčice… da nisi ovako pala nikada ne bi ni umrla. A ni rodila se. Nije se tvoja duša ugasila. Nešto što je vječno i satkano od ljubavi opstaje i kad svi svijetovi nestanu. Volim te takvu kakva si bila. Onu koja daje i ne pita za kusur. Onu koja voli i kojoj je to dovoljno. Onu koja se ne štedi.
Skoro sam te zaboravila. Da nisam uzela u ruke stari prašnjavi dnevnik ne bih se sjetila kako si se nekada osmjehivala na oluje i gromove, kako si iznad oblaka letjela kao ptica i imala ljubavi toliko da voliš cijeli Univerzum.
Vidjećeš jednog dana ljubav ponovo. Onu čistu i nevinu, onu bezuslovnu i najljepšu. Onakvu kakvu do sada nisi doživjela. Izroniće iz bića koje si u svojoj utrobi stvorila i od momenta kada su bili mrvice tvoj sklupčani jež po sred grudi izvirio je svojom njuškicom i okrenuo mekano tijelo spolja. Kako su oni rasli tako je tvoja duša ponovo rasla i širila se. Izvan tvoga tijela i granica pojmljivog.
Naučila si ponovo da letiš. Tvoja koljena ne grebu više grubu zemlju. Smiješ se munjama i gromovima kao da si ih sama stvorila. Jer si jaka. Jer te tvoj put takvom načinio. Da nisi ogulila koljena, nikada ne bi znala cijeniti let. Ne bi zavoljela sebe… Bezuslovno.
Izvor: Mamizam
