PIŠE: Jelena Ješić, Moj pedijatar

Biti majka je jedno nevjerovatno iskustvo. Ali biti majka prvi put je neponovljivo iskustvo jer se sve desava po prvi put, sve je novo i jedinstveno, prvi zub, prvi plač, prvi…

E isto tako se sjećam prvog dana po dolasku iz porodilišta, Božić 2012. Izgledala sam užasno. Podočnjaci, plava kosa i blijedo nenašminkano lice. Natekle grudi pune mlijeka o kojima još nisam znala da brinem, stomak koji je izgledao kao da se još uvijek nisam porodila. A kući odbor za doček. Sve regularno, od pogače za Božić do povojnice.

Ne znam ni sama kako sam se tada osjećala. Volim buku, gužvu, društvo, introvertan sam lik. Ali tada sam želela da zatvorim oči i da kada ih otvorim nema nikog sem nas troje. Ali tek tada bi me uhvatila panika, beba koja samo spava i ja sa njom. Prođoše i tih par sati, odoše mame prepune mudrih savjeta, a mi ostadosmo sami i umorni. Tatu je savladao strah, a mene umor. Legla sam malo da odremam, a tati dala zadatak da me probudi. Nisam spavala, samo sam držala oči sklopljene. Trebalo ju je probuditi, predugo je prošlo od prethodnog podoja. U bolnici su nas učili da beba mora da jede na tri sata, kao da je to Sveto pismo. Kada tome pridodaš i već postojeću nervozu prvorotke, to je ravno katastrofi.

U bolnici nije htjela da sisa, vjerovatno je količina dohrane bila dovoljna za nju. Bila sam ljubomorna na ostale mame iz sobe kada vidim kako njihove ćerkice (bili smo u tzv. ženskoj sobi gdje su sve bile djevojčice) zadovoljno sike, a moja samo spava.

I noć je zaista bila duga. Ja pokušavam bebi da objasnim kako mora da sisa, koristeći vokabular odraslog čoveka kao da razumije svaku riječ. Tata je sjedao po strani kao nijemi posmatrač. Pomogao bi, pokušavao da izgovori nešto pametno ali… Milion loših misli ti prođe kroz glavu. Da li ćeš ćuti bebu koja plače, da se ne d’o Bog ne uguši nekako, da ne bude gladna a neće da sisa. Kada je beba konačno zaspala umjesto da i mi odmorimo, počeli smo da razgovaramo o onome što nas čeka. Kupanje, kako da okupamo bebu, očistimo pupak, to mi je bilo kao da treba da uradim djelo vredno Nobelove nagrade. Kada bolje razmislim, biti dobra majka i jeste vrijedno Nobelove nagrade, možda bi trebalo uvesti i tu kategoriju. Onda mi je pala na pamet uvrnuta ideja da možda nemam mlijeka. Tata je brže bolje krenuo u potragu za dežurnom apotekom, a ja u online potragu za rješenjem mog nepostojećeg problema. Naravno, internet je mač sa dvije oštrice. Tamo čitate razne savjete pa sam bila još više uplašena da neću imati mlijeka da dojim svoje dijete i da ću morati da koristim nepraktičnu i manje zdravu dohranu.

Tata je stigao sa mliječnom formulom, a beba je glasno zahtijevala hranu. Onih nekoliko minuta koliko je potrebno za prokuvavanje vode i hla]enje iste je bilo je predugo… Plač je bio preglasan, a mi smo pod njegovim pritiskom popuštali. Najgore je tek slijedilo, beba je izbacivala cuclu, bljuckala mlijeko da bi ga na kraju i povratila. Moja prva pomoć je bila moja iskusnija sestra čvrstog sna koju sam mogla da dobijem tek pošto telefonom probudim njenog muža da bi je on i fizički probudio. Onako bunovna dala mi je najbolji savjet:’’ Čak i ako neće da sisa, samo je prvi na svoje grudi. Umiriće je majčina toplina, miris i otkucaji srca’’. Tako je i bilo, beba se prvo smirila, kasnije malo i sisala, da bi zaspala onim divnim bebećim snom. Uz pomoć tate koji je nekako svojim nesigurnim rukama bebu spustio u krevetac, ja sam mogla da odahnem bar na trenutak. Ali ne lezi vraže. Onda se sjetih svoje rane od epiziotomije, bolova u kičmi i bolnih grudi i više nisam mogla. Sustigao me je napad plakanja i tada sam istjerala sve. Sve suze koje sam skupljala proteklih par dana su istekle. I one radosnice, i one od ponosa, i ove od straha i nemoći. Sve su se grupisale u potočić koji je morao da se prolije. Tata je bio tu, samo da zagrli mamu jer nikakve riječi nisu mogle da pomognu, osim zagrljaja.

Srećom, nekako sam na sve ovo bila spremna, valjda je to što nisam imala strah od porođaja, moralo negdje drugdje da se manifestuje. Onda sam u neke sitne sate uzela priručnik o događajima koji me čekaju po dolasku bebe na svijet i bilježila sve za šta sam mislila da će mi trebati. Znala sam da neću moći kasnije da se snađem kada me uhvati napad panike pa sam sve lijepo obilježila šarenim papirićima da mi bude na dohvat ruke kako umijem knjigu. Marljivost mi nije bila jača strana prije dolaska bebe na svijet. Tog trenutka sam shvatila da se moj život mijenja iz korjena… Ili se već promijenio…

U tim mislima me je zateklo jutro. Kada je napolju dan nekako je sve lakše. Mirniji si, dan daje neku sigurnost. Lakše je naći odgovore na pitanja u toku dana, nego noću kada su nam baš ti odgovori i potrebni. Uskoro je došla i pedijatrijska sestra koja nam je ulila sigurnost i dala dobar savjet. Pitajte sve, ni jedno pitanje nije glupo. Tako su i počela moja saznanja. Pitala, čitala, diskutovala, donosila zaključke. Ali, to je neka druga priča. Jedino je bitno da smo taj prvi dan i tu prvu noć po povratku kući, preživjeli. Ubrzo i prvo kupanje kući. Bilo je mirno jer je bebu kupala iskusnija tetka.

Nije njeno iskustvo bilo veliko ali pribranost na višem nivou nego kod mame i tate. Zato je nabolji savjet da budete opušteni jer se u tome vidjela razlika između moje sestre i mene. Svakako ćete biti uspješniji u toj borbi sa roditeljstvom ako se opušteniji, naprosto tako lakše pratite svoje instikte.

Kada se nešto događa prvi put, to je samo po sebi nepoznanica, ali i to treba prihvatiti sa znatiželjom, a ne sa panikom i strahom.