PIŠE: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Duboko vjerujem da je život naš najuporniji učitelj. Da se sve događa sa nekim razlogom. I da su sve to lekcije koje su nam potrebne na našem duhovnom putu, kojeg smo svjesni, manje ili više. Takođe vjerujem da nas najteže lekcije najviše nauče.

Ovog puta govoriću o svijetovima. Tačnije o dva svijeta. Mom i onom drugom. To su svijetovi koji isključuju jedan drugog i ukoliko se ukrste i pokušaju napraviti nešto zajedničko, to nikada ne izađe na dobro. Pa opet, iz takvih pokušaja izrode se one teške lekcije, koje kad sagledamo sa strane, bez emotivnog uvlačenja koje nam ne dozvoljava da sagledamo stvari bez povrijeđenih emocija, mogu da nam kažu mnogo.

Navikla sam da kažem šta mislim, koliko se god to nekome dopalo ili ne. Kako privatno, tako i poslovno. Nekad je to bivalo prihvaćeno dobro, a ponekad ne.  Neću reći, niti smatram, da je moj pristup ispravan, a drugačiji ne. To je samo moj pristup u kom ja mogu biti ja. I jedino tako funkcionišem.

Oprobala sam nedavno probiti barijere i nametnuti svoj način, koji nije potkovan samo mišljenjem, već i dugogodišnjim iskustvom. Nije išlo… Nisam mogla disati. Širiti vidike. Funkcionisati. A time ni dati sve od sebe, jer mi je drugi svijet svezao ruke. Pride, funkcionisati u drugom svijetu značilo je zgaziti sve ono što sam do tada radila. Sve što sam postigla.

Danima bih dolazila kući iscrpljena i sa vrata se bavila djecom do njihovog odlaska u krevet. Osjećala sam se kao da žrtvujem sve ono što mi je drago i blisko zarad nečega što mi nikako ne prija. A samo zbog materijalne sigurnosti.

Kulminacija dođe obostrano, istog dana i dobro je što se tako desilo. Opustila sam se. A onda je iz mene isplivalo sve ono što sam gutala… nervoza, ljutnja, nemoć. To se momentalno odrazilo i na zdravlje, te do večeri već nisam mogla disati, ni pričati od grlobolje.

Onaj momenat, koji ću nazvati ,,prosvjetljenjem”, jer trenutno nemam bliskiju riječ za to, podarilo mi je jedno pitanje: ,,Za šta te mama rodila?”, a postavila mi ga je prijateljica. Zašto ne radim to što volim? Zbog čega smatram da moj san u koji sam utkala cijelu svoju dušu ne bi bio ono čime se bavim?

Strah… samo iz straha… Nisam dovoljno dobra? Zbog čega sam se onda toliko školovala da sve bacim u vodu, jer nisam prepoznala svoj san na vrijeme? Ko će da me plaća za to? Milion i jedno pitanje… Za početak, shvatila sam šta ne želim i u čemu ne uživam. I to je nešto.

Gledam svog dječaka od 15 mjeseci. Zaleti se, zapne i padne. Pogleda me, progutam onaj krik koji samo što mi ne izleti iz usta, uputim mu osmjeh prepun ljubavi, kažem mu da dođe mami, a on uzvrati osmjehom, digne se i nastavi. Naravno, pod uslovom da se nije dobro ,,razbio”. Ustane se i nastavi…. kao da nije ni padao. I tako svaki put. Svakim danom je sve stabilniji i brži. Sigurna sam da većina djece koja plaču kada padnu bivaju preplašeni od našeg straha kada vrisnemo uplašeni da im se nešto ne desi. Plaču zbog naše reakcije, a ne što ih boli. Pod uslovom da se nisu povrijedili.

Nismo ni mi drugačiji od djece. U većenu životnih odluka donosimo u skladu sa time kako će biti prihvaćene jer imamo potrebu da budemo dio života ljudi do kojih nam je stalo. Time često guramo pod tepih svoje snove, baš one koji nam daju krila, nikada se ne zapitavši šta ako ih zaista proživimo i ostvarimo? Šta ako radim baš ono za šta me mama rodila?

Čvrsto vjerujem da bi ljudi i planine pomjerali kada bi barem djelić energije koju utroše na stvari koje smatraju da su bitne utrošili na ostvarenje svog sna. Mnogi životi bi tada bili ispunjeniji ljubavlju, srećom i zadovoljstvom.

Lijepo je kada shvatiš da nisi funkcionisao u svijetu koji je totalno drugačiji od tvog i to samo zbog toga. Ne zato što je bolji ili gori. Naprosto je drugačiji. Ponekad su nam takvi odnosi dati da nas podsjete šta u životu ne želimo i probude u nama onaj osjećaj da ne dozvolimo drugima da gaze naša vjerovanja, dostignuća i ostvarenja. Tada je najbolje napustiti taj drugi svijet. Jer nije naš. I dobro je što je tako.