Nešto drugačije – nešto za sebe

Piše: Tatjana Kuljača, blog Mamizam

Postoji jedan čudan momenat u životu roditelja. Od njega sam prilično udaljena, ali kako vrijeme leti, ne sumnjam da će mi sve godine koje me dijele od njega proći začas. Onog momenta kada naša djeca napuste roditeljski dom u potrazi za svojim putem i svrhom života, mi ostajemo ,,sami”. Odjednom nismo toliko potrebni, vremena imamo na pretek, sudaramo se sa sobom po kući, nemamo za kim da sklanjamo razbacane stvari i u život nam se uvlači dosada. Mislim da je to onaj momenat kada shvatimo koliko smo intezivno živjeli za svoju djecu, na uštrb sopstvenih potreba. Ne mislim, pri tom, da trebamo smanjiti intezitet brige o djeci, pa se posvetiti svojim željama, posebno kad su djeca mala.

Nisam sigurna da li roditelji prepoznaju momenat kada nam postaje dovoljno da se samo o njima brinemo i zapostavimo ono dijete u nama, koje takođe traži pažnju. Problem nastaje kada počne period sa viškom slobodnog vremena, koji ne trošimo na sopstveni rast i razvoj. Gledanje televizije i čitanje dnevne štampe ne spada pod korisne stvari koje možemo za sebe uraditi.

U početku nisam shvatala starije ljude koji svo slobodno vrijeme gledaju televizijski program, vrte kanale i ne propuštaju serije. Čini mi se da bih se ugušila u dokolici da tako živim. Pokušala sam razumjeti zašto ljudi, kada konačno dobiju slobodno vrijeme, ne troše ga na nešto korisno, već bukvalno gube dane. Nemam vremena za gledanje televizije, negdje sam je precrtala sa spiska vidova zabave koji meni prijaju. Vjerujem da ni oni nisu imali kad provoditi vrijeme ispred TV-a, te da su ga se toliko uželjeli da ne bi ništa drugo radili kada ga se jednom dočepaju.

Negdje u trećoj godini života moje kćeri počela sam da se gušim u dnevnim obavezama. Nisam stizala raditi ništa za sebe i počela sam se loše osjećati u sopstvenoj koži. Iskrena da budem, dnevne obaveze mi nisu ostavljale prostora za bilo šta drugo, ali su mi smanjile količinu vazduha pri svakom udisaju. Više nisam znala šta želim i da li išta želim. Nisam maštala. Moje unutrašnje dijete se bukvalno davilo u tijelu koje nosi pretežak teret na svojim leđima i plakalo toliko da sam ga prvi put stvarno čula. Kad sebi natovarimo više obaveza nego što nam je i Bog namijenio, to se mora desiti.

Nedavno sam pročitala jedno pitanje: ,,Da sada dobiješ neograničene količine novca na korišćenje godinu dana, šta bi sa njim uradila?”. Moje dijete je diglo glavu i obrisalo uplakano lice. Bio je to zov na maštanje, ono što odavno nisam radila. Poskočivši od sreće u mojoj duši počelo je nizati ideje: ,,Hajde da slikamo, da odemo u Santorini, da posjetimo New York za Božić, da obiđemo piramide, da napišemo knjigu koja će spasiti mnoge mame, da kupimo kuću u Grčkoj u nekom vinogradu, da ponovo odemo u Toskanu…”, radovalo se moje unutrašnje dijete, svakom željom, sve više.

Mogla sam vidjeti sva ta mjesta, osjetiti miris boje na slikarskom platnu, živjeti svoje želje kao da su se već ostvarile. O, tako nam je to trebalo, meni i mom unutrašnjem djetetu, koje sam godinama zaboravljala pomaziti i saslušati ga.

Našla sam dva sata u toku dana, kada kradem od sna da bi se bavila svojim maštanjima. To je moja slamka spasa, koja mi ne da da zaboravim potrebe sopstvene duše i posvetim se samo porodici, već me tjera da se pokrenem i uradim nešto više. Svaki dan koji završim brigom o sebi smatram malom pobjedom nad kolotečinom sa upaljenim televizorom. Kad moja djeca jednom odrastu, ne želim da se ne sjećam ko sam bila prije nego su oni postojali.

Svaka ostvarena želja, svaki izum, podvig, predmet i naprava, bili su jednom misao nečijeg uma. Ipak, naljepši je put do ostvarenja želje, kada nam svaki atom bića treperi od iščekivanja. Zato, kad se jedna ostvari, mi želimo više i bolje, kako bi ponovo putovali.

U Novoj godini želim nam svima više mašte i ostvarenih želja. Ukradite malo vremena od najmanje bitne stvari koju u toku dana radite i uradite nešto predivno za sebe.