Umjesto da se rješava vršnjačko nasilje se samo zataškava

nasilje
Vršnjačko nasilje u Crnoj Gori je sve izraženije i značajniji problem, i dok raste broj pritužbi, društvo i sistem na isti način reaguju odnosno ne reaguju adekvatno. Kako su pojedini nastavnici kazali za Montor, nasilje ne samo što se zataškava, već se i promoviše, jer uglavnom prolazi bez ikakve sankcije.

Učenika sedmog razreda OŠ “Dr Dragiša Ivanović” u podgoričkom naselju Zlatica pretukla je grupa vršnjaka u holu ispred učionice. Nastavnici su pozvali Hitnu pomoć, a majka je dječaka zatekla onesviješćenog u školi.

Ovaj slučaj je jedinstven i pokazuje da se nasilje iz dvorišta prelilo i u samu školu. Nastavnici sa kojima smo razgovarali kažu da to možda jeste novina za javnost, ali ne i za njih takvih slučajeva ima, ali se kriju od javnosti. Da škole često zataškavaju probleme konstatovao je u više izvještaja i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore.

A kako škole reaguju kada slučajevi nasilja dospiju u medije? Direktor škole na Zlatici Niko Raičević je rekao da nije na njima da kažnjavaju učenike, već da daju vaspitne mjere, istakavši da je riječ o „malom sukobu”. Bolje da ne zamišljamo što se podrazumijeva pod većim sukobom u školi.

Slično se desilo i kada su sredinom oktobra dva učenika četvrtog razreda podgoričke Osnovne škole “Štampar Makarije” svog druga iz odjeljenja natjerali da skine pantalone u školskom dvorištu, i to snimali. Direktorica škole Milica Stanković je rekla da je riječ o devetogodišnjaku koji još „ne može da razazna šta je dobro, a šta loše”. Roditelji bi ipak trebali to da razaznaju. Roditelji zlostavljanog dječaka tražili da se đaci ne kažnjavaju, već da svako razagovara sa svojim djetetom.

S djecom bi trebalo da razgovaraju svi, počev od roditelja, nastavnika, pedagoga i psihologa… Ali, uglavnom se nema vremena za to. Ombudsman je tokom ove godine od strane učenika/ djece primio 21 pritužbu koje su se odnosile na postupanje prosvjetnih radnika kao i na vršnjačko nasilje. Konstatovana je prisutnost nekog oblika vršnjackog nasilja (verbalnog, psihičkog, fizičkog, internet) u svakoj školi.

“Pritužbe koje se odnose na ovaj problem su sve brojnije, ali to ne mora uslovno značiti da se nasilje nad/među djecom povećava već može biti i da su djeca sve slobodnija da prepoznaju i prijave neprimjereno ponašanje. Stiče se utisak da kao društvo nemamo adekvatan odgovor i pravovremeno rješenje kojim bi se vršnjačko nasilje suzbilo”, kaže zamjenica Ombudsmana, za Monitor Nevenka Stanković.

Odgovor društva kao i u mnogim drugim segmentima je u vidu projekta koji se finansira iz inostranstva. Već skoro 10 godina sprovodi se projekat Škola bez nasilja, koji obuhvata 40 od 160 osnovnih škola u zemlji, od kojih je više od pola uključeno tek ove godine. Realizuju ga Ministarstvo prosvjete, Zavod za školstvo i UNICEF.

Sprovođenje projekta ostavljena je na dobru volju školama.

„Čak i u školama koje su dio programa Škola bez nasilja, gdje je kadar prošao obuku i kojima su prezentovani priručnici za primjenu različitih mjera i protokola za prevenciju nasilja i postupanja kada do njega dođe, ima slučajeva da se sve to ne primjenjuje dosljedno. Odnos prema ovom problemu zavisi najviše od uprave škole i atmosfere i pravila koje uspostavlja, što ne bi trebalo da bude”, kaže za Monitor Ana Katnić, koordinatorka programa Vršnjačko nasilje u Udruženju Roditelji.

Nastavnici sa kojima smo o ovome razgovarali po pravilu su tražili da ostanu anonimni. Kažu da osim seminara i hrpe brošura konkretnog boljitka od ovog projekta nema. Kao primjer navode prepisane recepte tzv. „restitucije” iz „skandinavskog modela”. Po ovom modelu učeniku koji napravi grešku, nastavnik predočava šta je uradio, pa kad učenik to spozna sam bira i odlučuje na koji način i kako će popraviti pogrešku. U praksi od toga nema ništa. Ipak, navode da rezultati ne mogu doći preko noći, te da su učenici sada svjesniji da osim fizičkog postoje i drugi oblici nasilja.

A sama djeca kao ono što im najviše smeta navode ismijavanje, vrijeđanje, omalovažavanje, protekciju…

,,Za sada se sve svodi na prebacivanje krivice na roditelje najčešće, ili na škole, što je sigurno jedan od razloga zašto nasilja sve više ima. Sve dok budemo tako radili ništa se neće promijeniti. Svakodnevno nam se javljaju roditelji djece koja su žrtve nasilja. Oni se najčešće žale na to da škola ne prepoznaje problem dovoljno i da ga vrlo često negira ili relativizuje. Zaključak roditelja je da škole često neadekvatno postupaju kada do nasilja dođe, a predstavnici škola opet, s druge strane, problem vide u porodičnom vaspitanju”, kaže Katnić.

U praksi to izgleda ovako. Roditelji učenika OŠ “Maksim Gorki” u Podgorici su nedavno preko medija iznijeli tvrdnju da njihovu djecu reketiraju i zlostavljaju đaci jednog odjeljenja osmog razreda, uzimajući im novac za užinu. Majka jednog od djece, kazala je Vijestima daje njeno dijete izmišljalo bolesti i tražilo izgovore kako ne bi išlo u školu, a ponekad i bježalo sa časova. Tvrdi da ne želi da joj se ime pominje, jer strahuje da će joj nasilnici povrijediti dijete. Direktor škole Svetozar Mijušković ocijenio je da su to „sitnice” i dječija posla, i da to nije toliko ozbiljno koliko roditelji misle.

A kad roditelji nasilje nad svojom djecom preozbiljno shvate dešavaju se slučajevi kao nedavni u Bijelom Polju. Nastavnik ruskog jezika u OŠ “Braća Ribar” istukao je na času učenika, zbog čega je suspendovan. Nakon toga, mediji su javili da su nastavnika pretukli dječakovi roditelji.

„U tom gardu koji roditelji imaju prema nastavnicima, kao i nastavnici prema roditeljima, obično se i zaboravlja ono što je najvažnije, a to je dijete”, kaže jedna od nastavnica sa kojom smo razgovarali. Ona tvrdi da su roditelji skloni verbalnom nasilju prema nastavnicima.

„Skoro je jedan roditelj došao u školu i pitao me ko sam ja da vaspitavam njegovo dijete. Napomenuo mi je da on dijete šalje u školu da uči, a da će se za vaspitanje sam pobrinuti”, dodala je ona.

A pojedini roditelji, uz pomoć uprava škola, od starta vode računa o budućnosti djece. Tako se u skoro svim podgoričkim školama pri upisu u školu prave tzv. VIP odjeljenja. U njima su prvaci bogatijih, uglednijih, viđenijih roditelja. Sistem u kome je važna samo ocjena, a ne obrazovanje, a kamoli vaspitanje, rezultira time da na Nacionalnom testiranju lučonoše dobijaju jedinice i dvojke.

Koliko se o ovom problemu ozbiljno pristupa govori i podatak da do sada nije urađeno nijedno detaljno istraživanje na reprezentativnom uzorku koje se bavi isključivo vršnjačkim nasiljem, tako da ne postoje pouzdani podaci o tome koliko je ono zastupljeno.

Prošlogodišnje UNICEF-ovo istraživanje pokazalo je da svaki treći građanin Crne Gore zna neko dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi. Većina građana smatra da postoje određene grupe djece koje su češće žrtve vršnjačkog nasilja, a to su najčešće pripadnici ugroženih grupa: siromašni, sa smetnjama u razvoju, nacionalne manjine, kao i oni fizički slabiji.

Prema Pravilniku o vaspitnim mjerama za učenike pored fizičkog i verbalnog nasilja, kao teža kršenja discipline navode se: učestalo neprisustvovanje nastavi, pušenje, bacanje petardi u školskom dvorištu, uništavanje školske imovine… U praksi u školama imamo svakodnevno kršenje ovih pravila bez sankcija. Najteža vaspitna mjera koja se može izreći u osnovnoj školi je premještaj u drugo odjeljenje ili drugu školu. No, to se rijetko dešava, jer je za to potrebna saglasnost roditelja kao i škole u koju učenik treba da bude premješten.

„Sistem nije truo, sistema uopšte nema. Nasilje ne samo što se zataškava, već se i promoviše, jer uglavnom prolazi bez ikakve sankcije. A i kada se pokušaju primijeniti neke vaspitne mjere obično se odustaje, uz obrazloženje da će to školi zadati samo glavobolju, da će da zovu ovi i oni, pa sve do toga što da kaznimo te učenike kad ranije nijesmo one druge koji su počinili veći prekršaj”, kaže jedan od nastavnika.

Istraživanja pokazuju da preko polovine djece, koja su prepoznata kao nasilnici, kada odrastu krše zakon i postaju prestupnici. Psiholozi tvrde da su najmanje djeca kriva, ona samo usvajaju modele nasilja od roditelja, nastavnika, vršnjaka... Naš problem je što nema ko da im pomogne. Ništa se ne čini s nadom da se neće ponoviti ili da će se sve popraviti samo od sebe. A to se rijetko, skoro nikad ne dešava. Izvjesniji je ovakav nastavak priče, koji se krajem novembra desio u Podgorici: učenik L.M. (16) srednje stručne škole lakše je povrijeđen, kada gaje ispred škole izudarao drugi učenik E.E .(17). drškom od pištolja.

SOS linija baner

Comments

Leave a Reply