Klopke za roditelje

klopke

Klopke za roditelje jesu neke ideje i stavovi koje imamo i primenjujemo prilikom vaspitavanja naših mališana, o kojima često ne razmišljamo i koje ne analiziramo, a mogu nas odvesti na stranputicu u procesu vaspitavanja.

Naša namjera je, praktično, uvijek dobra, ali rezultat, odnosno vaspitni efekat koji postižemo kod djeteta, nije.

Često su klopke odraz onoga što smo usvojili u prvoj porodici, od svojih roditelja, bilo da postupamo slično kao oni, bilo da želimo da budemo drugačiji, pa postupamo suprotno od njih. Pored toga, često usvajamo i stavove koji dolaze iz okoline – od prijatelja, iz članaka u novinama ili iz knjiga. Neke od tih stavova primenjujemo kratko, a neke sve vrijeme roditeljstva. Jedan od najvećih problema u vaspitavanju jeste to što dugo možemo praviti greške, odnosno biti u klopci za roditelje, a da to uopšte i ne znamo.

Klopkama se treba baviti zato što ćete razmišljajući o njima i mijenjajući svoje ponašanje i stavove biti bolji roditelj.

a/ Varijanta

  • Mi ne ograničavamo djecu … ne želimo da ih frustriramo.
  • Moraću da joj kupim još jednu (preskupu) lutku! Sve djevojčice ih imaju; ne želim da mi se ćerka istraumira.
  • Ja mojoj ćerki (koja ima četiri godine) kažem šta je uredu, a šta nije, ali ona sama odlučuje šta će od togada prihvati.
  • Moj sin (koji ima tri godine) sam odlučuje o tome šta će da jede. Neću ništa da mu namećem.

Primjeri

Aleksa (koji ima dvije i po godine) svakog jutra sam odlučuje šta će da jede. Prvo izabere jaje, da bi, pošto mu mama to spremi, odustao, pa onda traži viršle koje samo proba i na kraju završi s keksom i mlijekom.

U modi je veoma skupa vrsta lutaka. Devetogodišnjoj Slavici mama kupuje već drugu lutku iz te kolekcije, koja odnosi značajan dio njene skromne plate. Objašnjenje, koje kao da više upućuje sebi nego drugima, glasi: „Sve djevojčice imaju više od jedne lutke. Mnogo će patiti ako jei ona ne dobije“.

Namjera

Ne želite da povredite dijete.

Ne želite da ga opterećujete ograničenjima.

Činjenice

Vjerovali ili ne, jedan od važnijih poslova koje kao roditelj treba da obavite upravo jeste da frustrirate svoje dijete. Time što postepeno podižemo nivo frustracione tolerancije, jačamo ličnost djeteta i činimo ga otpornijim na situacije sa kojima će se susretati u odnosima s ljudima: bilo u porodici, bilo u školi, na poslu, u braku… Naravno, to nije nešto što treba da zavisi od vašeg ili djetetovog hira i što je stvar trenutka. Česta upotreba termina kao što su traume, frustracijei frustriranje danak je nečemu što je vjerovatno trebalo da bude popularizacija psihologije, a pretvorilo se u nešto sasvim drugo.

Ako ne poštujete uvijek djetetove želje, ako mu se obratite oštrijim glasom ili zavedete neka ograničenja, ispada da mu uskraćujete slobodu i frustrirate ga. Ukoliko dijete štitite od stvari i situacija od kojih ne treba da ga štitite, ono će, prije ili kasnije, morati da se suoči s njima, ali tada, vjerovatno, na neefikasan način. To će dovesti do toga da dijete ili neće umjeti adekvatno da riješi određenu situaciju, ili će se osjećati kao da se popelo na Mon Blan.

Vjerovatno ste imali prilike da u svojoj okolini upoznate ljude kojima su neke uobičajene situacije teške i sasvim ih iscrpljuju, te se, recimo, nikako ne mogu navići na to da dođu na vrijeme na posao, kukaju što treba da odu po dijete u vrtić ili zato što imaju obaveze u kući, na poslu… Teško im je da realizuju uglavnom sve ono što predstavlja obavezu, a jedino im prija ugađanje sebi. Znate i sami da život nije luna-park gdje se samo uživa. Prema tome – pripremajte dijete adekvatno.

Da li sam u klopci

Da li vas neke uobičajene situacije opterećuju ili frustriraju, te od njih štitite dijete?

Da li će dijete doživjeti traumu ako mu ne kupite skupu lutku?

Da li je slanje dijeteta u tajm-aut zbog neprimjerenog ponašanja trauma?

Da li je pristojno ponašanje trauma?

Da li je zahtjev da se baci đubre (namjesti krevet,pokupe igračke, pričuva mlađi brat, ode uprodavnicu…) trauma?

Ukoliko se često pitate da li će neke svakodnevne aktivnosti za vaše dijete biti opterećenje, pa ga od njih štitite – VI JESTE U KLOPCI.

Ponašanje deteta

Dijete je razmaženo, bijesni ukoliko ne dobije ono što želi, teško prihvata odlaganje zadovoljenja svojih potreba, nesigurno je u kontaktu s djecom, hirovito, nesamostalno.

Mogući ishodi

Nesnalaženje ili teško snalaženje u nekim svakodnevnim situacijama, teškoće u odnosu sa vršnjacima, netolerancija, egocentričnost, problemi u odnosu sa autoritetom, loše radne navike, teškoće u kontroli impulsa (agresivnost,napadi bijesa i sl.), nesamostalnost, izbjegavanje da se preuzme odgovornost (uvijek je kriv neko drugi: vaspitačica, drug, učiteljica, profesor, vi…).

„Ukoliko dijete štitite od stvari i situacija od kojih ne treba da ga štitite, ono će, prije ili kasnije, morati da se suoči s njima, ali tada, vjerovatno, na neefikasan način.“

Izlazak iz klopke

Ne mistifikujte neke uobičajene situacije. Ne štitite dijete od onoga od čega ga ne treba štititi. Od sasvim ranog uzrasta, tj. od prve godine, uvodite pravila lijepog ponašanja. Neka se dijete uči da kaže hvala, molim te, izvini… Prilagodite očekivanja uzrastu djeteta. Djetetu od godinu dana neće biti baš jasno o čemu se radi, ali vremenom će naučiti. Kod djece u uzrastu od tri do četiri godine postepeno razvijajte strpljenje. Nemojte dopuštati da dijete staro četiri-pet godina, na primjer, u razgovoru sa odraslima vodi glavnu reč i prekida vaš razgovor kad god poželi.

Postepeno podižite nivo tolerancije na frustraciju kod svog mališana. Novorođenčetu ne treba odlagati dojenje i puštati ga da dugo plače, ali dvogodišnjaku treba reći da će čokoladu dobiti poslije, a ne prije ručka; od četvorogodišnjaka treba tražiti da se izvini ako nekoga povrijedi i da poslije igre sam pokupi igračke, da vam pomogne da postavite sto za ručak; od osmogodišnjaka treba tražiti da baci đubre, od desetogodišnjaka da ode u prodavnicu, od dvanaestogodišnjaka da opere sudove i pričuva mlađu sestru…

Vi ste, kao roditelj, zaduženi za postavljanje pravila u kući.

Sasvim je neprimjereno da, zarad njegovanja slobode, djetetu u uzrastu od dvije do pet godina dozvoljavate da samostalno donosi odluke u vezi s tim šta će da obuče, da jede ili kako će da se ponaša. Šta ćete da uradite ako izvadi ljetnju suknju u januaru ili ako poželi da jede kokice treći put istog dana? Ono što možete uraditi jeste da djetetu ponudite izbor: „Je l’ hoćeš da obučeš plavi ili crveni džemper?“. Ili: „Hoćeš li sendvič ili sutlijaš za večeru?“

„Reagujte na neprimjereno ponašanje; ne preskačite ga komentarima, kao što su: „hiperaktivan je“ ili „kako je živahna, ne mogu joj ništa“.“

Prepuštanje djetetu od pet-šest godina (i starijima, naravno) da samo odlučuje o tome kako će se ponašati i koja će pravila poštovati nije njegovanje njegove slobode.  Time ga samo zbunjujete i činite mu lošu uslugu.  Nema potrebe da svom pubertetliji od 14 ili 15 godina prepuštate da samodluči o tome kada će se iz noćnog provoda vratiti, niti da popuštate zbog izjave: „Ali svi ostaju do dva!“ Treba da razgovarate, da saslušate ono što dijete ima da kaže, da iznesete svoj stav, da se dogovorite i da insistirate na tome da se taj dogovor i poštuje.

Neka dijete, shodno uzrastu, pored školskih preuzme i neke kućne obaveze. Neka, na primjer, postavi sto ili opere sudove, spremi svoju sobu, neka ode u prodavnicu i slično.

Pohvalite svaki pomak ka samostalnosti izjavama poput: „Svaka čast! Baš ti hvala što si mi pomogao!“ Ako sudovi nisu savršeno oprani, ne pominjite to, jer će za ispravke biti vremena i kasnije.

Hajde da se sada vratimo opisanim primjerima. Slavicu sigurno ne bi istraumiralo to što joj mama nije kupila drugu skupu lutku. Slavici zbog toga ne bi bilo drago, ali suprotstavljanje nerealnim zahtjevima djeteta nije traumiranje. Djetetu je moguće objasniti da je lutka koju želi veoma skupa. Ako joj drugarice to zamjere, objasnite ćerki da joj one baš i nisu neke drugarice. Takvo objašnjenje Slavici se sigurno ne bi svidjelo kao kupovina nove lutke, ali joj na taj način dajete informacije koje su bliže realnosti – onoj od koje dijete bezrazložno štitite. Aleksa je, imajući mogućnost da izabere bilo šta za jelo, bio više zbunjen nego slobodan. Da biste djetetu dali dovoljno slobode u odlučivanju i omogućili adekvatan izbor u tom uzrastu, upitajte ga sledeće: „Hoćeš li kajganu ili sendvič?“

b/ Varijanta

  • Dijete samo hoće da ga nosimo.
  • Znaju oni (bebe) sve… Teško tebi ako ga razmaziš!

Primjer

Tanja je stara pet dana i tek su je donijeli iz porodilišta. Kada plače, mama želi da je uzme, ali se njen suprug protivi: „Ne uzimaj  je! Navići će se na ruke, pa će se razmaziti!”

Namjera

  • Ne želite da razmazite bebu.
  • Želite da je naučite da spava sama u svom krevetiću.
  • Želite da dijete bude samostalno i sigurno u sebe, a ne pretjerano vezano za vas.

Činjenice

Zašto se beba najčešće smiri kada je uzmete? Zato što je potreba za dodirom i maženjem jednako važna kao i potreba za hranjenjem. Potreba za bliskošću, koja se ostvaruje kada privijete bebu uz sebe, fiziološki je vašoj bebi podjednako važna kao i potreba za hranjenjem. Bebe kojima se maženje, nošenje i dodirivanje značajno uskraćuju mogu slabije napredovati, a mogu se čak i razboljeti.

U emocionalnom pogledu maženje i nošenje bebe neophodno je i nosi veoma važnu poruku: „Volim te i tu sam za tebe!” Ukoliko mališan takvu poruku od vas redovno prima od najranijeg uzrasta, učinili ste izuzetno važnu stvar za njegov emocionalni razvoj i u velikoj mjeri ga „vakcinisali” protiv emocionalnih problema i poremećaja u ponašanju koji se mogu javiti kasnije.

Da li sam u klopci

Ako bebu tretirate kao vruć krompir, odbijajući da je nosite, ako izbjegavate grljenje i ljubljenje vašeg mališana – ONDA VI JESTE U KLOPCI.

Ponašanje djeteta

Dok je beba – javlja se plačljivo, kenjkavo ponašanje. Kod djece starije od dvije-tri godine mogu se javiti: nesigurnost u odnosu s drugom djecom, naglašeno stidljivo ponašanje u odnosu sa odraslima, napetost; dijete bi kasnije moglo da postane nesigurno u novim situacijama i prilično vezano za vas.

Mogući ishodi

  • Nesigurnost u socijalnim situacijama, u odnosima sa vršnjacima i odraslima.
  • Nesigurnost i teže nadvladavanje novih i zahtijevnijih situacija, kao što su polazak u vrtić, u školu, promjena sredine.
  • U ranijem djetinjstvu: teško odvajanje od vas; kasnije, tokom puberteta i adolescencije: distanciranost od vas, oskudnija komunikacija, nedostatak bliskosti.
  • Slabija kritičnost u prihvatanju osoba iz okoline, te sklonost ka upadanju u problematično društvo ili nezadovoljavajuće veze;

Izlazak iz klopke

  • Nosite bebu, mazite je, pričajte joj, pjevajte.
  • Ne ustežite se da bebu umirite time što ćete je uzeti, držati u naručju i govoriti joj nešto što će je umiriti. Kada je dijete uznemireno, uplašeno ili ga nešto boli, vaš zagrljaj biće mu najbolja terapija.
  • Kada je djetetu teško, bilo da je palo i udarilo se, bilo da ima neki problem, pored razgovora i/ili tješenja, pružite mu i fizičku utjehu – zagrljaj i poljubac.
  • Ne dozvolite da vam beba zaspi i spava na rukama. Tako se stiču loše navike uspavljivanja. Pospanu ali budnu bebu spustite u krevetić.
  • Zagrlite i poljubite svoje dijete, bez obzira na to kog je uzrasta i bez posebnog razloga, povremeno, a još bolje – redovno!
  • Ne bojte se da ćete maženjem, grljenjem i ljubljenjem razmaziti dijete. Ovdje važi pravilo da od viška glava ne boli!

Preuzeto iz knjige Klopka za roditelje, autora Nevene Lovrnčević u izdanju Kreativnog centra

Izvor: Moj pedijatar

SOS linija baner

Comments

Leave a Reply