Kako odvojiti vrijeme za svako dijete ponaosob

BLOG: Avantura zvana blizanci

blizanci

Bila sam spremna da postanem majka (barem sam ja tako mislila). Međutim, nisam bila spremna na to da ću postati majka dva djeteta odjednom. Iskreno, nisam znala što me je snašlo. Imati jedno dijete ili blizance je različito kao nebo i zemlja. Imati dvoje djece različitog uzrasta (pa čak i ako je mala razlika) ili blizance, opet ne može da se uporedi. Ako ste prvo imali jedno dijete, pa poslije dobili blizance, vi ste sretni jer ste barem donekle znali šta da očekujete. Ali kada vas, kao mene, “strefi” da ste po prvi put trudni i da očekujete svoju prvu bebu, a dobijete dvije – tek onda ne znate na kojoj ste planeti i vaš život se u par mjeseci promijeni za 360 stepeni.

U početku mi je bilo jako teško, jer sam bila rastrzana između njih dvoje. Izluđivalo me je to što se ne mogu klonirati i posvetiti svakome jednako, što sam se osjećala lošijom majkom ako im u svakom trenutku ne pružim istu pažnju, naročito kada su plakali. To mi je bilo najteže. Hoćeš kod jednog, hoćeš kod drugog; najbolje bi bilo kada bi se podijelila na pola, ali ne može. To mi je bilo veliko opterećenje i nisam znala da uživam sa njima i da im se rasterećeno posvetim, bez griže savjesti ako sam jednoga poljubila, a drugoga nisam. A onda sam pročitala jednu lijepu knjigu posvećenu odgoju blizanaca (o kojoj sam već pisala) u kojoj piše da su takva osjećanja najnormalnija kod roditelja blizanaca, zbog čega autorka preporučuje da roditelji odvoje vrijeme koje će provoditi sa svakim djetetom ponaosob.

E, da sam znala to ranije… koliko bih samo bila rasterećenija i opuštenija… Od početka sam znala da ne želim (uvijek) isto da ih oblačim, da jednostavno želim da budu svoji i jedinstveni, posmatrani kao zasebne ličnosti, a ne kao cjelina. Ono što je ključno za takvo odgajanje blizanaca jeste i da svakome zasebno posvetiš vrijeme.

Prvo što sam uradila u tom smislu jeste slanje jednog od njih u vrtić, onda kada je brat bio bolestan. Mojima kući je to bilo teško prihvatiti. I dan danas, ako ih oni vode u vrtić, radije ostave obojicu kući nego da odvedu samo jednog. Izgleda da još nisu shvatili koliko je bolje za njih ne raditi to i ne sputavati ih u igri sa drugarima, samo zato što im je brat bolestan. Oni nikada nisu plakali kada je samo jedan išao u vrtić. Pretpostavljam da i njemu prija da jedan dan ne mora da se bori za pažnju, a koja nije usmjerena na njega i njegovog brata blizanca, već samo na njega. Ima svoje drugare za sebe, i iako mu nedostaje njegov brat, prija mu da je malo odvojen od njega. Sa druge strane, bolesni dečko kod kuće ima svu moguću pažnju, roditelja ili babe i đeda, i ništa mu ne fali; dok je nama mnogo lakše posvetiti se jednome djetetu, naročito zbog toga što bolesno dijete zahtijeva mnogo veću pažnju od zdravoga.

Koliko mi vrijeme to dozvoljava, počela sam sve češće praktikovati da odem sa jednim sinom do grada, u šetnju, u kupovinu… Oni sami izraze želju, jedan hoće da ide, drugi neće, pa su stvari nekako lakše tako. I moj muž je primijetio koliko mu je lakše sa jednim djetetom i koliko se oni potpuno drugačije ponašaju. Nema svađa, nema tuče, nema borbe za pažnju ili oko igračke. Kada je moja pažnja usmjerena samo na njega, on je miran, staložen, spreman za svaki dogovor, veseliji nego inače… A kada se vratimo kući, on i brat se užele jedan drugoga, pa se onda lijepo druže i igraju.

A kako sam se ja osjećam tada? Vjerujte mi, potpuno smireno. Nisam osjećala nikakav pritisak, lako smo se dogovarali gdje ćemo da idemo i šta ćemo da radimo, imala sam slobodno vrijeme da ga posmatram kao jedinku, da uživam u njegovim osmjesima, razgovoru i oboje smo bili rasterećeni.

Koliko puta samo pomislim: “Eh, da sam znala i praktikovala ovo ranije, koliko bi mi bilo lakše…” Sjećam se prošlogodišnjeg “odmora” na Zlatiboru… To je bilo sve samo ne odmor. Djeci je bilo izuzetno zabavno, ali mi smo se vratili kući još umorniji nego kada smo otišli. Zar ne treba da je obrnuto? Ali sve zato što smo uvijek i svuda išli svi zajedno, pa se umorimo, pa smo svi razdražljivi, nervozni… Kako bi Gibonni rekao “Ovo mi je škola, i drugi puta ću pametnije…”. I stvarno, pripremamo se za novi jesenji odmor nakon naporne sezone, ali već smo se dogovorili da ćemo ove godine potpuno drugačije.

Baš se radujem provođenju vremena nasamo sa svakim, željni smo jedni drugih, malo smo se gledali ovoga ljeta…

SOS linija baner

Nedjelja štednje

Comments

  1. Aha… Samo je izostavila dio sta radim sa drugim djetetom kad se posvetim samo jednom? Jedva svi docekamo taj vikend da budemo zajedno… I bas se pitam kako ce na taj sledeci odmor jer nije napisano. Mozda povedu samo jedno dijete

  2. Zivot se svakako okrene za tih 360 stepeni,bez obzira na to da li dodju dvije bebe ili samo jedna….A dodju li zajedno ili u razmaku od godinu,dvije,tri,isto je…braca i sestre svakako se naviknu na “podijeljenu” paznju….ovako se navikavaju od samog pocetka:)

Leave a Reply