Nakon jučerašnje, prve priče porodilje na odjeljenju ginekologije I akušerstva Kliničkog centra Dnevne novine su danas nastavile serijal ispovješću Danijele Jovanović. Tekst prenosimo integralno.
U drugoj priči serijala iz Porodilišta upućen je apel da se uvede obavezan ultrazvučni pregled prije otpuštanja porodilja jer bi se tako mogle spriječiti po život opasne komplikacije. Krvava posteljina, prljavi toaleti i loša hrana pratili su i ovu porodilju.
PODGORICA – Ova moja priča upućena je Vama, nadležnima, koji možete i morate da radite na uklanjanju osnovnih nedostataka i propusta sa kojima se pacijentkinje sada suočavaju. Nadam se da će, kao pouka iz mog iskustva, biti uveden barem obavezan ultrazvučni pregled prije otpusta porodilja, jer to ženama može da spasi život.
Moj porođaj je počeo obećanjem ljekara da će sve biti u redu, da će paziti na mene, a završila sam sa komplikacijom koja me mogla koštati života. Nakon pripreme i ohrabrenja ljekara, ostala sam sama u užasno hladnoj porođajnoj sali, bez doktora i babice više od tri sata, u toku kojih se jedino pojavila čistačica koju sam zamolila za malo vode. U vrijeme smjene babica, ugledala sam djevojku od dvadesetak godina koja je došla da dezinfikuje instrumente i kojoj sam vrišteći tražila da zove doktora jer sam shvatila da se porađam. Porodila me babica. Doktor je bio tu, uradio je epiziotomiju. Prokomentarisao je da sam dobro prošla, jer kad je plodova voda jako zamućena kao moja, obično nije dobar ishod ni za majku ni za bebu. Baš su me pazili – prirodni porođaj je bio rizik, a ostavili su me samu tri sata.
Sljedećih šest dana sam provela u najnehigijenskijim uslovima koje možete da zamislite. Pocev od kreveta koji je sastavljen od dva parčeta sunđera, preko posteljine i mušeme umrljane tuđom krvlju, do dva prljava toaleta, i jedne tuš kabine na 50 porodilja. Šest dana sam živjela na Plazma keksu, jer hranu koju u bolnici dobijaju porodilje, ni moj pas ne bi pojeo. Ostala sam duže od uobičajenih 48 sati jer je moja beba primala antibiotsku terapiju zbog mutne plodove vode u kojoj je bila, o čemu me nijesu ni obavijestili. Tek kada su mi je donijeli na podoj drugog dana, primijetila sam na čelu ubod od igle, na šta mi je sestra rekla da sam joj to ja napravila prilikom porođaja!
Kad sam htjela da razgovaram sa dežurnim pedijatrom, bilo je nemoguće jer: MAJKE SE MOGU INFORMISATI O ZDRAVLJU SVOJE BEBE SVAKOG DANA OD 10 do 11h ! – ovo je istaknuto na vratima boxa.
Sljedećeg dana, u određeno vrijeme, izvjesna doktorka je razgovor započela tako što mi je rekla: “Ja sam doktorka ta i ta. Da znaš, sjutra kad me budeš olajavala, jer mi ličiš na takvu!” Divan odnos zaposlenih u Kliničkom centru, pun osmijeha, ulivanja nade i povjerenja u ljudskost i stručnost.
Epilog mog boravka kod njih je zagnojena rana od epiziotomije, koja nije bila ušivena kako treba. Moj doktor, kod kojeg idem privatno, i kojem sam se obratila zbog tog problema, uradio mi je i UZ, nakon čega se šokirao – trećina posteljice bila je “zaboravljena” u meni. Drugim riječima, da sam čekala redovnih šest sedmica, do prve ginekološke kontrole, ovo sada ne bih pisala
VEZANI ČLANCI:
