Da li je vaše dijete pametno, ali nemotivisano, da li ima visok koeficijent inteligencije i dobro prolazi na standardnim testovima,  ali kući donosi đačku knjižicu punu osrednjih ocjena, ne radi domaće zadatke i često ima negativne ocjene iz pojedinih školskih predmeta? 

Djeca sa slabijim postignućima često nemaju nikakve fizičke smetnje ili poteškoće u učenju, ali njihovi akademski rezultati su jednostavno značajno niži od njihovog nivoa inteligencije. Zašto ova djeca imaju slabe rezultate? Zato što se često uopšte ne trude.  U studiji koju je 1991. godine sprovelo Odjeljenje za obrazovanje Vlade Sjedinjenih Američkih Država navodi se da je nedostatak motivacije primarni uzrok loših akademskih dostignuća.

Ne postoji tipičan profil djeteta sa slabijim postignućima. Neki od njih se provlače sa dovoljnim ocjenama, drugi na jednom testu dobiju petice, ali padaju na drugom, a tu su i dobri đaci čije ocjene odjednom postanu loše.

Stručnjaci za razvoj djeteta tvrde da je ovo pitanje kojim roditelji treba da se pozabave u ranom uzrastu, kako bi kasnije bili izbjegnuti problemi sa samopoštovanjem, nedostatkom truda i brojnim drugim nedostacima.  Ipak, razumjeti dijete sa slabim postignućima nije lak zadatak. Stručnjaci savjetuju roditeljima da pripaze na neke obrasce ponašanja, među kojima su:

• Strah od nesupjeha – djeca sa slabijim postignućima koja se plaše neuspjeha mogu u stvari biti perfekcionisti koji izjednačavaju vrijednost sopstvene ličnosti sa rezultatima koje postižu. Djeca koja se ovako ponašaju obično imaju roditelje koji su previše fokusirani na ocjene; 

• Rivalitet između braće i sestara  – djeca koja misle da moraju imati isti nivo uspjeha kao starija ili mlađa braća/sestre mogu postati manje uspješna;

• Igra moći – djeca koriste pasivno-agresivne načine da se osvete roditeljima čija su očekivanja prevelika;

• Zakašnjeli talenti – to su djeca kojima je dugo potrebno da odluče da li je dobar uspjeh u školi nešto šta oni zaista žele; 

Obično djeca imaju slabija postignuća iz više razloga. Ostali uzroci koji mogu dovesti do nedostatka motivacije su porodične krize, u koje spadaju smrtni slučaj ili razvod.

Šta pomaže?

Komunikacija i saradnja između roditelja i škole, od suštinskog su značaja za rješavanje problema sa motivacijom. Roditelji i nastavnici se mogu redovno sastajati da razgovaraju o djetetovom ponašanju u razredu i da li redovno obavlja zadatke. Oni mogu raditi zajedno kako bi definisali načela ponašanja koja pomažu fokusiranje na jedan problem, kao što je staranje o tome da učenici na vrijeme predaju domaće zadatke.   

Nekada su djeca nemotivisana zato što im je u školi dosadno. Tada će im biti neophodno više praktičnog rada. Konkurencija u razredu takođe može biti krivac, naročito ukoliko dijete odluči da ne pokušava, kako ne bi bilo razočarano kada su drugi učenici bolji od nje ili njega. 

Neki roditelji nude novac ili druge vidove podsticaja pokušavajući da motivišu bolji uspjeh djeteta u školi. Mišljenja stručnjaka su podijeljena oko toga da li je ovo dobra ideja.

Autor knjige o motivaciji “Kažnjavanje nagradama” (Punished by Rewards), Alfi Kon (Alfie Kohn) navodi da podsticaji blo koje vrste, uključujući nagrađivanje za dobre ocjene ili kažnjavanje za loš uspjeh, daju samo kratkoročne rezultate. On tvrdi da nagrade u stvari mogu trajno škoditi.  

 “Možete natjerati dijete da nešto uradi podmićivanjem ili prijetnjama, ali ne možete ga zainteresivati za nešto, ukoliko ono to čini na silu”, kaže on. “Ukoliko učenik radi domaće zadatke, prolazi na testovima, udovoljavajući roditeljima i preskačući obruče – ali, sve iz pogrešnih razloga – tada imate problem.”

Neki stručnjaci, uključujući i priznatog psihologa sa Univerziteta Harvard (The Harvard University), Boba Bruksa (Bob Brooks),  ističu značaj roditeljskog povjerenja u djecu i njihove sposobnosti. Za dijete koje to osjeća, roditeljsko povjerenje čini značajnu razliku, i kroz naporan trud ono će postati motivisanije.

Bruks savjetuje roditeljima da odaberu princip prirodnih posljedica kada je to moguće. Ukoliko dijete odbija da se pripremi za test, da prestanu da gunđaju i dozvole mu da se suoči sa posljedicama – čak i ako to znači da će ponavljati razred. Odabirom principa prirodnih posljedica, roditelj dozvoljava da postupci njegovog djeteta proizvedu posljedicu. Ovdje jedino treba napomenuti da je potrebno da roditelj znaj da je njegovo dijete sposobno da odradi zadatke za koje mu dozvolja neuspjeh. Ukoliko dijete ima poteškoća u učenju, izostanak podrške u obrazovanju nije najbolji način na koji mu roditelja može  pomoći.

Izvor: www.parenthood.com
Prevela: Aleksandra Vujisic