PIŠE: psihološkinja Lidija Mirković, vrtić Kućica

Roditelji se često pitaju šta sve mogu da učine za svoje dijete. Da ga njeguju, maze, vole – to već znaju. Ono što mnogi ne znaju to je kako da postignu da im djeca budu pametna, samostalna i uspješna.

Jedna od ključnih stvari u dječijem razvoju je to da svako dijete ima svoj tempo rasta i razvoja. Može se reći da je praktično svaka oblast ljudskog postojanja potpuno individualizovana. Kod djece kao i kod odraslih, postoji beskonačna raznolikost. Neke su bebe tihe, neke puno plaču, neke uporno traže nešto, druge lako gube interesovanje. Dok neke spavaju cijelu noć i jedu u pravilnim razmacima druge se bude gladne u različito doba dana i noći. Od samog rođenja djeca traže da ih neko vidi i tretira kao individue. Važno je da ne pokušate da svoje dijete utjerate u standard razvojne mape.

Djeca tokom razvoja sve više izražavaju svoju individualnost. Svako ima svoja pravila odrastanja. Neka djeca prohodaju već sa devet mjeseci, a druga tek sa petnaest. Neka u drugoj godini izgovaraju nekoliko stotina riječi, dok druga tek počinju da govore. Neka djeca se u startu teško odvajaju od svojih stvari i nerado ih dijele sa drugima, druga se lakše približavaju drugoj djeci. Sve to spada u opseg normalnog ponašanja. Taj je opseg širok i vrlo raznolik što ne znači da se iz njega ne može izaći. Npr. ako dijete do 18. mjeseca ne progovori ni jednu riječ, nije loše posavjetovati se sa ljekarom.

U većini slučajeva treba poštovati ono što nam je priroda podarila. Kao roditelji najlakše prihvatamo fizičke razlike kao što su težina, boja kose i očiju ali kada su sposobnosti i temperament u pitanju ponekad zaboravljamo nasledne činioce. Vrlo često nam se dešava da svoju djecu poredimo sa drugom ili da od njih očekujemo da budu iznad prosječna ili “baš kao mi”. Možemo čak i pretjerivati očekujući od naše djece nešto što je za njih nemoguće. Napori da djeca postignu određene, visoko postavljene, ciljeve mogu biti štetni i pored postojanja najbolje namjere. Ovakvi zahtjevi mogu djecu odvući od onoga što bi ona stvarno željela da budu što ih osujećuje u ostvarivanju njihovih prirodnih potencijala. Djeca u ovim situacijama vrlo često postaju frustrirana, povlače se i odustaju.

Izuzetno je važno da:

• Ne prisiljavate djecu;
• Nemojte ih stalno porediti sa drugima;
• Trerajte ih kao individue;
• Radujte se njihovoj različitosti.

Razlike među djecom su ne samo normalne nego i poželjne. Prihvatajući i podržavajući razlike među djecom i vi ćete se osjećati bolje. Bićete manje napeti i zadovoljniji u ulozi roditelja.

Ne postoji nešto kao “prosječno dijete”, svako dijete raste na sopstveni način i sopstvenim tempom. Pogledajte koliko se ovo dvoje djece razlikuje:

Đorđe

Treći dan života

Od samog početka bio je miran i “laka” beba. Nije plakao ni kada su ga prvu put okupali. Ponekad je kunjao ali je u principu vrlo malo plakao. Kad nije spavao, mahao je rukama i gledao okolo.

Šesti mjesec

U to doba već je spavao cijelu noć i redovno jeo. Nije se mnogo kretao, a nije puno volio ni da sjedi. Volio je da se igra sa jednostavnim predmetima kao što su kocke i šolje. Radovao se novim iskustvima. Rado je prihvatao čvrstu hranu i kupanje.

Duga godina

Prohodao je tek u četrnaestom mjesecu ali je zato počeo da govori u desetom. Znao je puno riječi. Rado je gledao u knjige i brbljao. Pošto nije posezao za stvarima roditelji su mu dohvatali igračke i on ih je uvijek rado prihvatao. Na nošu se navikao sa dvadeset mjeseci.

Peta godina

Đorđe je pošao u vrtić i od prvog dana ga je volio. Vrlo je brzo naučio da čita. Umio je da se lijepo zaigra sa dugom djecom.

Dejana

Treći dan života

I pre samog rođenja Dejana je bila vrlo aktivna. Njena majka nije noću od nje mogla da spava jer se beba svo vrijeme ritala. Izašla je na svijet plačući i koprcajući se. Posle je još dugo plakala. Kada nije spavala stalno je bila u pokretu.

Šesti mjesec

U toku noći je spavala samo nekoliko mjeseci. Bila je pravi “mali đavo”. Sate je provodila gurajući se i sjedeći, upinjući se da stoji. Obično je protestovala protiv stvari koje su joj  odrasli radili: kupanje, nova hrana… No, kada bi joj se to nekoliko puta nudilo, obično bi ih probala i prihvatila.

Druga godina

Dejana je prohodala vać sa godinu dana. Veoma je brinula svoje roditelje jer je stalno upadala u nevolje. Pošto voli da stvari radi po svome obično je bivala bijesna kada joj to ne uspijeva. Nije voljela promjene i odbijala je dugo da sjedi na noši. Uvijek je sama odlučivala kada je “gotova”.

Peta godina

Dejana je svoj prvi dan u vrtiću provela plačući. Ipak se krajem prve nedelje privikla. Teško je padalo da dugo mirno sjedi i na nešto se koncentriše. Svi su je u vrtiću voljeli. Većina djece pokušava da je kopira iako nemaju takve sposobnosti.