Fiksni rasporedi, višesatno sjedenje u učionici, prezentacijsko – recitacijski sistem nastavnog procesa, testovi, kontrolni, propitivanje po kazni, strah od ocjene…nisu situacije koje se srijeću u finskim školama. Aktivna uloga učenika je na prvom mjestu. Naravno, nije mi cilj da idealizujem finski sistem obrazovanja, iako se pokazao kao jedan od najboljih na svijetu, niti finski model može riješiti probleme u ostalim državama, već želim da ponudim mogućnost da iz njenog primjera nešto naučimo, i, na osnovu naših mogućnosti, stanja i realnosti, nešto i primijenimo.

U Finskoj je sve podređeno učeniku i njegovoj aktivnoj ulozi u vaspitno – obrazovnom procesu. Svi nastavnici u Finskoj, od 1978. godine imaju zvanje magistra, a program njihovih studija se zasniva na sklopu teorijskih znanja, prakse i obaveznog istraživačkog rada. Kvalitetnom i efikasnom finskom obrazovnom sistemu posebno doprinosi ta snažna istraživačka praksa, kojoj se poklanja posebna pažnja, jer je istraživačka orijentacija usmjerena na testiranje i proširivanje znanja kroz razumijevanje i kritičko preispitivanje prakse, putem prikupljanja i analize bogate empirijske evidencije.

Reforme obrazovanja u Finskoj traju odavno, ali uvijek uz fina podešavanja u sistemu, bez velikih stresnih promjena. Veliki broj mladih ljudi se odlučuje za nastavničke studije, ali samo oni najbolji uspijueju da upišu i završe studije i dobiju ovaj „posao iz snova“. Podobnost za bavljenje ovim poslom se višestruko ispituje. Studenti koji uče za ovaj humani poziv, od svojih predavača, starijih kolega dobijaju pored svega i adekvatne savjete, preporuke, iskustva i uče jedni od drugih. U ovoj profesiji nema sebičnosti, svi uče jedni od drugih, jer je izolacija i sebično čuvanje znanja, neprijatelj svakog napretka.. Budući nastavnici, tokom svojih studija redovno pohađaju razne seminare, konferencije, kao i programe profesionalnog razvoja. Obaveza je svih, koji rade u obrazovanju da se kontinuirano profesionalno usavršavaju, a iz budžeta države se svake godine izdvajaju velika sredstva u te svrhe.

Nastavnici u Finskoj su savjetnici i vodiči kroz učenje, a nikako predavači i roboti za pružanje informacija i definicija. Njihova primarna uloga u osnovnoj školi je da razvije kod djece radoznalost i želju za znanjem. Fokus nastave u finskim školama je sticanje znanja, a ne ocjenjivanje. Kako su ljudi, po prirodi stvari stvoreni za doživotno učenje, osnovna uloga nastavnika, počev od najnižih razreda, je da podstakne učenika da mu se rodi radost učenja i želja za znanjem. Zbog toga, škole u zemljama, gde je akcenat na ocjenama, testovima, kontrolnim zadacima, ispunjavanju normi, slijepom držanju planova i programa… izazivaju stres, strah, stvaraju odsustvo želje za znanjem i loš odnos prema školi i nastavnicima.

Finski nastavnici tokom časova mnogo razgovaraju sa učenicima, diskutuju, navode učenike da aktivno učestvuju, da razmišljaju, donose zaključke. Sve je podređeno tome da se svakom učeniku obezbeđena individualna pažnja, a da bi se to i postiglo, škole imaju mala odeljenja, koja variraju od 14 do 18 učenika, najviše do 20. Nastavnicima u toku nastave u razredu, pomažu i student na praksi ili prosvjetni asistent, a po potrebi i specijalni nastavnici za djecu sa posebnim potrebama. Škole upotrebljavaju i digitalni administracijski sistem, pa tako na sajtu škole stoji raspored časova, spisak učenika po odeljenjima, zatim, ko je toga dana prisutan/odsutan, za starije razrede raspored testova, rezultati/ocjene i kratak povratni utisak od nastavnika. Na taj sajt, osim učenika i roditelji imaju pristup. U školama je dozvoljena upotreba mobilnih telefona. Atmosfera u školi je opuštena ali sa disciplinom. Učenici i nastavnici često zajedno jedu i razgovaraju na istom nivou.

Svojevremeno je otac finske osnovne škole, Uno Cygnaeus ( 1810- 1888), govorio da su u školama uvijek najbolja ona odjeljenja gdje učenici pričaju više od nastavnika, sa čime se u potpunosti slažem. Sjećam se da je u školi u Srbiji bio čest slučaj da, recimo učitelji III1, III2, III3 i III4, za vijeme odmora komentarišu i razmjenjuju informacije o tome šta će raditi na narednom času, pa se ispostavi da će svi raditi isto, jer je takav red po planu i programu. U Finskoj toga nema, nikada. Prvo, zato jer se prvenstveno prati napredak djece, pa se onda prati plan i program, i drugo, zato što u Finskoj, ni jedan razred, ni jedna učionica, ni jedan čas, ne liči na neki drugi, jer svako ima svoje metode, svoj način, i svoj odabir rada i nastavne jedinice. Učitelji i svi ostali, imaju potpunu autonomiju u svemu. Prosvjetna inspekcija pri Ministarstvu obrazovanja, ukinuta je 1991. godine

U Finskoj, nastavnici ne drže klasična predavanja svojim đacima, ne daju testove i ne propituju za ojcenu, ne daju domaće zadatke sve do sedmog razreda, a i poslije sedmog domaći zadaci smij da oduzmu od slobodnog vremena đaka najviše 1 sat, ne stresiraju učenike, nemaju fiksni raspored časova, ne donose svoje probleme i frustracije u školu, ne tjeraju djecu da sjede više sati u klupama. Školski dan u nižim razredima traje oko 4 sata sa pauzama od 15 minuta između časova, koje uijvek i obavezno provode napolju. Poslije ove pauze, koncentracija je bolja i mozak je “osvježen”. U Finskoj, rekla bih, obrazovanje ne ide u širinu, već u dubinu i u tome je upravo ta veličina ovog sistema. Nikome u Finskoj nije imperativ dugo sjedenje u školi, umor i psiho-fizičko iscrpljivanje. Svi se slažu da velika količina slobodnog vremena i igre poslije škole, u mlađem uzrastu, doprinosi razvoju kreativnosti i stvaranju analitičkog mišljenja kod djece. Ako se djeca ne igraju, ne mogu ni da uče. Na Malti, u Holandiji, Engleskoj i Škotskoj, osnovna škola počinje sa 5 godina, a Finci o takvoj vrsti uzurpiranja bezbrižnog djetinjstva imaju veoma lo[e mišljenje. U Americi školski dan u mlađem uzrastu traje duplo duže nego u Finskoj, a đaci ipak pokazuju mnogo niže rezultate od finske djece. Zašto? Finci na to imaju odgovor…”Manje je više!”. Takođe, u Americi se škole koriste i kao dnevni boravak, jer roditelji ne vole da im djeca budu sama kod kuće, pa djeca često borave u školama od 7 – 17 h. Finci, naprotiv vole da osamostaljuju svoju djecu, i u Finskoj je pravilo da djeca posle 7 godina imaju punu zrelost da budu sama kod kuće. Naravno, i u Finskoj postoje boravci, ali ih rijetko ko koristi. Djeca u Finskoj poslije dolaska kući, ako su sama, mogu da odu u jedan od bezbroj klubova, gdje se igraju, druže…postoje i razni sportski klubovi, muzički…itd, a koji su svi podržani od strane finske vlade, pa su veoma jeftini za roditelje.

Školska godina u Srbiji počinje u septembru, a u Finskoj polovinom avgusta, u Srbiji do sredine juna, u Finskoj do početka juna. Pored ovog raspusta, u Finskoj ima još nenastavnih dana…dvije nedjelje ( Božić i Nova godina) i nekoliko dana za Uskrs.

Školska 2014/2015 godina u finskim osnovnim školama počinje 12. avgusta 2014.
27. septembar 2014. – radna subota
Jesenji raspust : 20 oktobar – 26. oktobar 2014.
Prvo polugodište se završava 20. decembra 2014.
Prvo polugodište ima 92 radna dana.

Zimski raspust 20.decembra 2014. do 3. januara 2015.
Praznik za Uskrs je od 3. aprila 2015. do 6. aprila 2015.
Školska 2014/2015 godina u finskim osnovnim školama, završava se 31. maja 2015.
Drugo polugodište ima 98 radnih dana
Ukupno 190 radnih dana.

Zakonodavstvo u Finskoj definiše i nedjeljni broj časova u zavisnosti od uzrasta.
1 i 2. razred – 20 č. nedeljno
3. i 4. razred – 23 č. nedeljno
5. i 6. razred – 24 č. nedeljno
7. 8. i 9. razred – 30 č. nedeljno

Finski nastavnici smatraju da je aktivan rad u školi sasvim dovoljan i da domaći zadaci samo uzurpiraju slobodno vrijeme učenika, otimajući im dragoceno vrijeme od djetinjstva. Ɖaci u Finskoj su nasmijejani, ne moraju da se boje kompetitivnosti ili neuspjeha, koje u mnogim zemljama podstiču standardizovani i ostali testovi, rado idu u školu, imaju najmanje časova od svih ostalih u Evropi, a opet, djeca iz Finske pokazuju izuzetno dobre rezultate na svjetskim testiranjima. Klasični testovi, pismeni i kontrolni zadaci se u Finskoj doživljavaju kao puka statistika koja ne doprinosi razvoju učenika. Ocjenjivanja nema do srednje škole, a i tada to nisu samo brojčane ocjene. Finski nastavnici ne dijele djecu na dobre i lose đake, već na one kojima je potrebna veća, ili manja stručna pomoć. Škole pune radosti i nastavnici puni ljubavi, to je recept za uspjeh. Svrha školovanja u Finskoj, fokusirana je na holistički razvoj ličnosti, uključujući znanja, vještine, vrijednosti, kreativnost i interpersonalne karakteristike. Znanje je ispred ojcena, a dostignuće učenika definisano u odnosu prema sopstvenom rastu i razvoju, a ne u odnosu na univerzalne standarde. Poseban značaj se zato daje učenju kritičkog razmišljanja i argumentovanja.

Iz iskustva znam sa koliko ljubavi nastavnici u finskim školama dolaze na posao, kao i sa koliko ljubavi djeca dolaze u školu. Zlobnici će uvijek naći izgovor, kako oni imaju veće plate od onih u Srbiji, Hrvatskoj, Balkanu….NE, nije to u pitanju, u Finskoj se strogo bira ko će studirati nastavničke studije, to je uvijek samo oko 5 do 10 % od svih prijavljenih svake godine. Osim što moraju imati izvanredno znanje, moraju imati i perfektne psiho – fizičke sklonosti za rad sa djecom. Stav Finaca je da kvalitetan nastavniči kadar čini tri četvrtine uspjeha.

Kada su svojevremeno pravljena neka istraživanja, primijećeno je, da su djeca koja su imala kvalitetnog nastavnika usvajali znanje pet puta brže od djece koja nisu imale baš spretnog i kvalitetnog nastavnika. Zato akcenat obrazovanja u Finskoj i leži u najkvalitetnijem odabiru i obrazovanju budućih nastavnika. Nastavnici imaju autonomiju u radu, zahvaljujući svojim izrazitim pedagoškim, profesionalnim i etičkim kompetencijama.

U Finskoj, osnovna škola,koja je obavezna traje 9 godina (6+3) . Poslednja tri razreda osnovne škole se zovu i niža srednja škola. Viša srednja škola, kao ona koja je u Srbiji poslije završene osnovne škole, nije obavezna i može trajati od 2 do 4 godine, što opet zavisi od individualnih mogućnosti i efikasnosti svakog učenika ponaosob. Predviđeno gradivo učenici mogu ostvariti različitom brzinom i efikasnošću, što ukazuje na funkcionalnu primjenu principa individualnosti i poštovanja posebnih potreba i kapaciteta svakog učenika.

Učitelji rade od prvog do šestog razreda, a predmetni nastavnici od šestog, pa nadalje. Ponavljanje razreda u Finskoj skoro i ne postoji, a razlika između najslabijih i najboljih učenika je najmanja na svijetu. Zatim, svi učenici imaju nedeljno jedan školski čas sa kvalifikovanim profesionalnim savjetnicima u višim razredima osnovne škole. Učenici takođe borave dvije nedelje na radnom mjestu kako bi učili o svijetu rada i testirali vlastita mišljenja o raznim zanimanjima. Cilj profesionalnog usmjeravanja je redukovanje pogrešnih odluka uz ponudu individualizovanih informacija i pomoći prije nego što ova mlada bića donesu odluku za dalje obrazovanje.

Obrazovanje nastavnika u Finskoj se vrši na 13 univerziteta. (Helsinki, Rovaniemi, Oulu, Kajaani, Joensuu, Turku, Tampere, Vaasa, Rauma, Savonlinna, Hämeenlinna, Viikki i Jyväskylä). Ovo obrazovanje nastavnika na univerzitetima je reformisano kao dio Bolonjskog procesa u periodu od 2003. do 2006. godine. Evo kako izgleda jedan razvojni put budućeg nastavnika…nakon završene, ili tokom srednje škole, obično, svi budući studenti provode godinu dana u učionici kod nekog nastavnika, kao pomoćici, upijajući znanja i vještine buduće profesije. U međuvremenu čitaju obimnu knjigu o obrazovanju, namijenjenu budućim nastavnicima. Nakon toga apliciraju na izabrani univerzitet za školovanje nastavnika, rade dvosatni test sa pitanjima iz pročitanje knjige o obrazovanju. Studenti koji prođu test, selektuju se dalje…slijedi intervju sa dva profesora gdje razgovaraju o motivaciji za rad sa djecom, ispituju studenta stavljajući mu razne izmišljene situacije u učionici, da bi vidjeli kako bi on reagovao u datim situacijama…Nakon mjesec dana, dobijaju pismo u kome ih obavještavaju da li su primljeni ili ne. To je, skoro uvijek ukupno 5 do 10 % svih prijavljenih studenata. Iako na ove univerzitete uvijek konkurisu najbolji učenici, Finci prave stroge selekcije primajući samo one, za koje stručna lica procijene da imaju talenat za rad sa djecom, kao i određene psiho–fizičke sklonosti.

U Srbiji se svake godine primi 2/3 od mnogobrojnih prijavljenih, polaže se test iz srpskog jezika i književnosti i test opšte kulture. Preveliki broj studenata koji završi studije, ne može da prati realno stanje stvari u zemlji, pa većina nikada ne dobije stalan posao. Neću ni da pričam kako pojedinci posle dobijaju posao…ili preko veze ili preko političke podobnosti ili putem kasha. Sve manje i manje njih, regularno, preko konkursa. Tada, kao po pravilu, slijedi ono da, posao ne dobijaju najbolji i oni koji zaista znaju svoj posao, već oni koji se bolje snađu. Onda ta ista Srbija pravi reforme školstva tako što recimo uvede da se fizička geografija ne uči samo u petom, već i u šestom razredu, ili tako što iz matematike izbaci lekcije o relacijama sličnosti ili recimo lekcije o izračunavanju površina proizvoljnih četvorouglova, ne shvatajući da su upravo nastavnici i njihov kvaalitet, ključni akteri promjena u obrazovnom procesu i da u njih treba ulagati, a ne baviti se izbacivanjem lekcija. Nije nikakva korist ni u reformama, ako su nastavnici nekopetentni, neinformisani, ako nisu uključeni u proces osmišljavanja novina koje treba da usvoje i primijene u svom radu, ako nisu motivisani i ako nisu sistemski podržani da razvijaju vještine, stavove i znanja . Na žalost, većina nastavnika svoju ulogu u procesu obrazovanja svodi samo na zidove svoje učionice. Da se ja pitam, uvela bih timove vodećih stručnjaka u raznim oblastima, koji bi svake godine provjeravali rad nastavnika, koje kompetencije im nedostaju da bi se nosili sa promjenama, i koji vid podrške im je potreban da bi ih razvili.

Nastavnici u Finskoj stavljaju dobrobit i sreću svojih učenika prije školskog postignuća. U tu svrhu, u svakoj školi u ovoj zemlji postoje takozvani timovi za dobrobit učenika, koji čine razni stručnjaci…direktor škole, defektolog, psiholog, školski ljekar, socijalni radnik… a koji se bavi pitanjima vezanim za ponašanje, zdravlje i napredak djece. Glavni cilj tima jeste da spriječi probleme koji bi mogli ugroziti dobrobit učenika. Osnovnoškolski nastavnici stavljaju dobrobit i sreću svojih učenika prije školskog postignuća.

Zapitam se tako nekada, u koliko škola u Srbiji i okruženju đaci učestvuju u organizaciji rada škola? Da li znaju koja su njihova prava i obaveze? Da li smiju, bez straha od posljedica javno reći šta misle? Da li znaju kome se mogu žaliti na rad nastavnika ili dati bilo kakve primjedbe ? Ako i znaju, da li to čine, bez straha? Da li smiju sami organizovati neku akciju bez potpore nastavnika? Da li dolaze u školu bez stresa i straha od loših ojcena?…pitanja je mnogo, a potvrdnih odgovora malo…što, bez sumnje govori da nešto tu ne valja. Na žalost, reforme obrazovanja u Srbiji, koje su se pojavile poslije 2000. godine su samo zarad političkog približavanja Evropskoj uniji i procesima koje se u njoj dešavaju, a izgleda, najmanje zbog djece i dobrobiti za društvo.

Sve to što ne valja, mora se promijeniti, zarad opšteg dobra. Zaista mislim da se u Srbiji više priča o tome kako nešto ne valja u obrazovanju, nego što se problemi rješavaju. Svaka nova vlast uvodi neke novine, preko noći, bez mnogo istraživanja i valjanih procjena, bez pametnog djelovanja i sa radikalnim zahvatima. Nikako da nauče da do uspjeha treba ići stepenicama, a ne liftom. Korak po korak…

Nikako da oni „veliki“ shvate da OBRAZOVANJE predstavlja sigurnost za malu naciju, a ne rod malina.