Sakupljanje sličica je jako korisna igra, u koju djeca mogu da nauče puno stvari, zbog čega doktor Ranko Rajović, saradnik UNICEF-a za edukaciju i, član Komiteta Mense za darovitu djecu preporučuje svakom roditelju da u svijet sličica, uvede svoju čerku ili sina.

On kaže da je za shvatanje važnosti ove igre potrebno znati da na razvoj matematičko logičkog razmišljanja utiču igre klasifikacije, kada dijete mora da razvrsta kocke po bojama – plave, zelene, bijele…) i serijacije, kada poređa različite kocke po veličini – najveća, srednja, manja, najmanja…. U većini država postoje ove igre u vrtićima, ali  su one tako osmišljene da dijete mora da gleda u igračke i da uradi zadatak.

U programu NTC koji se bazira na primjeni neurofiziologije u pedagogiji čiji je jedan od tvoraca Rajović i sprovodi se u 16 država Evrope, uključene su misaone klasifikacije i misaone serijacije, u kojima su sličice jako važne.

„Dijete koje sakuplja sličice uči jako puno stvari. Imena fudbalera, iz kojih su država, zatim za koji tim igraju osim svoje reprezentacije, uče čak i datume rođenja, svaki dan gledaju u svoj album, broje koliko im jos nedostaje da ga ispune, imaju duplikate koje razmjenjuju sa prijateljima, pa čak u igri odnesu 2-3 sličice ili izgube, pa su radosni ili tužni, ali to sve spada u jednu lijepu i korisnu igru. A ponekad prilikom mijenjanja jako dobro znaju da procijene koliko vrijedi koja sličica, na primjer, ako mu fali 5 sličica da popuni album, dijete je spremno da da mnogo više sličica za tih 5 i slično“, kaže Rajović.

On smatra da roditelji griješe i često daju djeci potpuno beskorisne igre, pa čak i dozvoljavaju štetne aktivnosti misleći da je to nešto korisno. Zato, vjeruje on, sve je više djece sa razvojnim smetnjama, disleksijom, diskakulijom, a poremećaj govora ima skoro svako drugo dijete, zbog čega se prije svega moraju edukovati roditelji, jer oni su prvi i najvažniji učitelji.

Rajović je objasnio da razvoj intelektualnih sposobnosti zavisi od genetike i okruženja, što se zaboravlja jer se sve manje razmišlja o okruženju djeteta.

„Još važniji podatak na koji moramo posebno da obratimo pažnju kada vodimo računa o okruženju djeteta,  je da se veze između moždanih ćelija intenzivno razvijaju tek poslije rođenja, a najviše do pete, i još do sedme i do 12 godine. Poslije toga i dalje se stvaraju nove veze u mozgu, ali ne tako brzo i dinamično kao u djetinjstvu. Postoji medicinski dokaz da intelektualne sposobnosti zavise od broja tih veza (sinapse), pa je jasno koliko je djetinjstvo  važan period za razvoj djeteta“, dodao je Rajović.

Rajović često na svojim predavanjima savjetuje roditeljima da ne obasipaju dijete poklonima zbog čega predlaže isti princip i za sličice. Kao dokaz te tvrdnje naveo je svoj primjer.

Rajović: Naime i ja sam imao primjer sa mojim sinom, kada je prije 4 godine sakupljao. Imao je tada 7 godina i jedno popodne mi je prišao i pitao me:

– Tata, šta radiš, mogu li nešto da te pitam?

Ono što sam primijetio je da je šake držao kao da pere ruke i tako sa isprepletenim prstićima mi rekao odmah poslije prvog pitanja:

– Ma nema veze, neću da te pitam jer ćeš se sigurno naljutiti ako TE TO PITAM.

Rekao sam da može slobodno da me pita, ali se okrenuo i otišao i još jednom ponovio da je bolje da me ne pita.

To mi je četvrto dijete, tako da imam dosta iskustva i video sam da se radi o pokušaju manipulacije, pa sam ga pustio. Nije prošlo ni dva minuta, opet dolazi do mene, a kada sam vidio da prilazi zatvorio sam novine koje sam čitao i rekao da slobodno pita to što želi, jer ne radim ništa i čekam ga da me pita. Tada je u dahu izgovorio, dosta brzo:

-Znam da to nije tačno, ali samo da ti kažem da Igorov tata više voli Igora nego ti mene.

To je stvarno slaba tačka za svakog roditelja. Da je to rekao mami, vjerovatno bi zaplakala i ispunila želju svom “tužnom i nesrećnom djetetu” kako bi mu dokazala svoju ljubav. Sreća pa mama nije bila prisutna i pitao sam Danila zašto tako misli. Rekao mi je da je Igor već ispunio album sa sličicama, jer mu njegov tata svaki dan kupi po 20 kesica i objasnio mi je da je to zato jer Igorov tata jako voli Igora.

Stavio sam sina u krilo, zagrlio i objasnio da Igor neće znati kako se zovu igrači, da neće znati za koje timove igraju, neće znati ni druge važne detalje, npr kada i gde su rođeni, ali Danilo je insistirao da mu kupujem više sličica. Do tog momenta dogovor je bio po jedna kesica na dan, ali sam malo popustio i rekao sam da će i dalje biti po jedna kesica na dan, ali da će subotom i nedeljom dobijati po 2 kesice.  Zbog toga je moje dijete sakupljalo sličice 2 mejseca.

Svaki dan Danilo je gledao svoj album i prebrojavao koliko mu sličica nedostaje. Imao je uvijek oko 20-30 duplikata koje je koristio da se mijenja sa drugom djecom da bi dobio one koje mu fale. Znao je da rijetke sličice više vrijede, da može za njih da dobije u razmjeni 2 ili 3 druge sličice. Ponekad su igrali tapkanje ili su bacali slike pod neki zid kako bi možda pobijedili i odnijeli 3-4 sličice i na taj način je osjećao velikozadovoljstvo ili ponekad tugu ako izgubi nekoliko duplikata. I tako je dva mjeseca razvijao misaone serijacije i klasifikacije po cijelio dan, igrao se sličicama i razvijao finu motoriku, vikendom obilazio igrališta da bi mogao da se mijenja i nabavi sličice koje mu nedostaju.

Naravno je da je bolje da taj proces traje mjesec dana ili čak i duže, a ne da dijete ispuni album za 10-ak dana. Nije potrebno pokazivati ljubav tako što kupimo puno sličica, igračaka, najnoviji tablet ili video igrice. Zapravo puno igračaka neće biti stimulativno za ravoj djeteta. Nisam psiholog, ali mislim da dijete kome ugađamo i kupujemo sve što poželi može razviti čak i neke negativne osobine (sebično, samoživo dijete.

Rajović kaže da postoji još puno igara koje podstiču razvoj intelektualnih sposobnosti, prije svega klikeri, salvete, automobili itd.

Prema njegovim riječima, prepoznavanje simbola je osnova za razvoj misonih klasifikacija i serijacija, za koje znamo da pomažu razvoj matematičko logičkog razmišljanja. A sličice su jako dobro sredstvo za taj razvoj, jer roditelji mogu da pitaju dijete koje svaki dan gledaju u svoj album “na kojoj zastavi ima plava boja” ili “na kojoj zastavi je krst” ili da kupe globus i da gledaju gdje se nalaze države koje je naučio sakupljajući sličice.

„A kada nađe gdje se nalaze te države (na globusu ili atlasu svijeta) onda roditelji mogu da pitaju dijete koja država je veća: Brazil ili Italija, a mogu čak da pitaju da poređa bez gledanja 3 ili 4 države po veličini (Belgija, Brazil, Bosna, Njemačka). I naravno, da podstiču dijete da ide da razmijeni duplikate, da nauče da igraju neku od igara koje smo svi mi igrali kada smo bili mali (bacanje slicica pod zid, takpanje, par-nepar i slično)“, kaže Rajović.

Izvor: Riznica zlatnih ideja