Pristojnost, pažljivost, poslušnost… mnogi će roditelji bez previše razmišljanja istaći ove kao najvažnije poželjne vrline mališana. Ako one odlikuju i vašeg dječaka ili djevojčicu, olakšaće odgoj i djeci vrlo vjerovatno olakšati uklapanje u društvo. Ali iako je najčešće na prvom mjestu ono što se vidi očima, još je i važnije ono što se ne vidi, a prečesto se lako odnosimo prema tome kao prema nečemu što će se samo riješiti, poput samopoštovanja, pojma koji mnogima treba čak i dodatno pojasniti.
Samopoštovanje mišljenje o samom sebi. Neka djeca i odrasli imaju dobro mišljenje o sebi, vole same sebe i cijene svoje uspjehe. S druge strane osobe koje imaju nisko samopoštovanje osjećaju se nezadovoljno i nesretno većinu vremena. Psihilozi kažu da to nije osjećaj koji je sam po sebi loš ili opasan jer činjenica je da se svi tu i tamo osjećamo loše, nego se problem javlja kada je riječ o visokom ili niskom samopoštovanju kada se on tiče doživljaja samog sebe većinu vremena.
Djeca niskog samopoštovanja jako su kritična prema samima sebi i ignorišaju svoje pozitivne karakteristike. Teško prihvataju komplimente druge osobe i vjeruju da je sreća igrala važniju ulogu u postizanju određenog uspjeha, pri čemu zanemaruju sopstveni uloženi trud. U situacijama neuspjeha okrivljuju sami sebe za isto te zanemaruju spoljašnje faktore nad kojima nemaju kontrolu, a koji su takođe uticali na neuspjeh. Na primjer, ako je riječ o rezultatu na testu, ako postignu dobar rezultat mogu to zanemariti i uzeti ga zdravo za gotovo. A ako im se dogodi loš rezultat, mogu se osjećati jako loše i smatrati isključivo sebe odgovornim za to iako možda postoje i drugi faktori koji su uticali na rezultat, objašnjavaju psiholozi.
Nivo samopoštovanja jako je važan za unutrašnji osjećaj zadovoljstva, a iz njega proizlazi i motivacija za djelovanje u okruženju u kojem dijete živi. Djeca niskog samopoštovanja,procjenjuju sebe inferiornim u odnosu prema vršnjacima i ljudima u okruženju, pa će često voditi negativan “razgovor sa samim sobom”. U tom će se dijalogu često služiti i ružnim i uvrjedljivim riječima poput: kako sam glup, baš sam idiot ili kako to nisam znao, a stalno kritikovanje samoga sebe i nezadovoljstvo mogu dovesti do toga da u djetetu stalno prevladava osjećaj tuge, nemira, anksioznosti, ljutnje, depresivnosti, sramote i krivice.
Takvo ponašanje može dovesti do toga, a često i dovodi, da dijete ima loše odnose s drugima. Ponekada je dio problema, ističu iskusniji roditelji, upravo u tome što se dijete nije sasvim snašlo u društvu, nije ostvarilo jače prijateljske odnose pa se ne osjeća sigurno u grupi koja čini društvo njegova izbora.
Takođe, dijete može izbjegavati učiti ili isprobavati nove stvari zbog straha od neuspjeha ili kritike. Djetetu niskog samopoštovanja takođe može trebati dugo da se psihološki oporavi od stresne situacije. Posebno je zabrinjavajuće što osjećaj niskog samopoštovanja može dovesti do nasilja prema drugome (na primjer, vršnjačko nasilje) ili autoagresije ( na primjer primjerice, poremećaji prehrane, uzimanje droge, suicid). Zabrinjava činjenica da je upravo takvih pojava sve više u društvu, a iskusni pedagoški radnici primjećuju da se djeca sve manje poštuju. Uzroci tako niskog samopoštovanja, ističu psiholozi, mogu biti različiti. Na primjer, to može biti odraz stalnog kritikovanja roditelja ili druge važne osobe u porodičnom okruženju. Dugotrajni stresni događaji, poput zlostavljanja koje traje neko vrijeme, takođe mogu pokrenuti takav osjećaj, ali i dugotrajni zdravstveni problemi te kontinuirano loši akademski uspjesi, dakle, lanac loših događaja koji su se nanizali oko djeteta i suzili mu vidike.
Ako roditelj ima nisko samopoštovanje, kao najčešće glavni uzor djetetu, vrlo vjerovatno će uticati na to da i dijete na sličan način doživljava sebe. Zato je najbolje poći od sebe – dakle, da roditelj radi na sebi i da razvije bolje mišljenje o sebi kako bi (ne)posredno uticao i na djetetovo mišljenje o sebi. Ako ne znate odakle poći, potražite stručnu pomoć i shvatićete da djeca nisu tu samo zato da pomažemo mi njima nego da djeluju i ona na nas. To što su roditelji odrasli nije znak da se više ne moraju truditi, naprotiv, djetetovo odrastanje je test onog što su naučili i još jedna prilika da se ua produžecima” dopuni propušteno, kako bi sjutra zaista bilo svjetlije.
Izvor: SperMila
