Bilo da se radi o izmišljenom prijatelju ili nekoj priči, djeca imaju bujnu maštu. Trebamo li se brinuti zbog toga ili se zabavljati njihovim pričama? Radi li se samo o fazi ili postoji neko skriveno značenje?

Dječji svijet pun je njihovih privatnih fantastičnih stvari i osoba u koje čvrsto vjeruju poput izmišljenih prijatelja, životinja koje pričaju, sigurnog ćebenceta koje priča svoje tajne. Jesu li djeca mali lažljivci ili pjesničke duše?

Gotovo dvije trećine djece u uzrastu od dvije i po do sedam godina izmišlja priče koje nisu istinite. To je važan dio njihova rasta i razvoja. Dijete u prvih sedam do devet mjeseci ne može pojmiti sebe kao posebnu osobu, već se poima u odnosu na majku. Ne znaju za razliku između stvarnog i zamišljenog svijeta. Malo po malo, djeca se odvajaju od svojih majki, ali im je potrebno gotovo sedam godina da postanu sposobni da razlikuju stvarnost od mašte. Izmišljeni prijatelji nisu simptom psihološkog problema niti su dokaz duboke tuge i nezadovoljstva djeteta. Oni su najčešće simbol neke utjehe za dijete, znak da se dijete otvara prema drugima. Komunikacija s izmišljenim prijateljem ili igračkom važna je faza projekcije, kreiranja slike o sebi. Kad djeca pričaju izmišljene priče, traže način da ih razlikuju od stvarnosti. To rade i odrasli kad prepričavaju svoje snove i noćne more.

Često se roditelji brinu kad shvate da djeca izmišljaju, pričaju razne neobične priče koje nisu istinite i slično. Roditelji djeci ne pričaju da su bajke koje im čitaju ili pričaju pred spavanje izmišljene i da postoji razlika između stvarnog i izmišljenog svijeta. Pričaju im da postoje zubić vile, Djeda Mraz i slična izmišljena bića. Razni crtani filmovi za djecu sadrže životinje koje pričaju. Zato je normalno za očekivati, a s obzirom da se radi i o normalnoj razvojnoj fazi, da djeca izmišljaju i povremeno žive u nekom svom svijetu mašte. Važno je da prestanemo na dječje izmišljanje priča gledati kao problem. To je upravo posao kojim se bave pjesnici i pisci.

Ipak, ako dječji izmišljeni prijatelji i priče počinju zauzimati puno prostora u njihovom realnom svijetu, roditelji ne trebaju podržavati i podsticati ta ponašanja. Na primjer, ako dijete ima izmišljenog kućnog ljubimca, roditelji se mogu ponašati kao da znaju za njega i pričati o njemu, nabaviti mu i zdjelicu za hranu, ali baš davati pravu hranu u tu zdjelicu korak je preko granice izmišljenog i realnosti

Dječje izmišljene priče i likovi mogu poslužiti kao dobar alibi za neki nestašluk koji su djeca učinila. Tako djeca znaju reći da je kućni ljubimac pojeo zadnji komad čokolade, a kućni ljubimac uopće ne postoji. Djeca koriste takvu priču, koju možemo nazivati laž, kako bi izbjegla moguću kaznu. Kad shvate da to nije način koji uspijeva, odustaće. Zato je dobro objasniti djeci da znamo zašto se drže tog neistinitog objašnjenja i da im ne vjerujemo.

O izmišljanju kao o problemu možemo početi razmišljati kad ono ostane i nakon deset godina starosti djeteta. Tada se možemo zapitati koji su mogući razlozi da dijete izbjegava realnost i bilo bi uputno posjetiti psihologa. Drugi znak za alarm je kada djeca pričaju neistinu o stvarnim ljudima. Čak i kad se radi o neistinitim pričama u kojima su odrasli naudili djetetu, djeca nešto žele poručiti tim pričama.

Takođe, izmišljene priče ne moraju služiti djeci kao olakšanje i put prema stvarnosti, već i kao dječji pokušaji da olakšaju roditeljima njihovo nošenje s dječjim odrastanjem i stresovima koji uz to idu.

Izvor: InsideOut