PIŠE: Psiholog Zoran Milivojević
Zadatak svakog dobrog roditelja jeste da svoje dijete pripremi za samostalni život u društvu. Da bi ostvario taj zadatak, roditelj ima na raspolaganju 18 godina koliko je potrebno da dijete dosegne punoljetstvo. Tokom tog perioda roditelji upućuju djetetu poruke kojim ga uče i pomažu mu da izgradi predstave o sebi, drugima i svijetu. Taj sistem predstava, ideja i vrijednosti jeste neka vrsta osnovne mape koja će kasnije djetetu služiti za orijentaciju u životu.
Da bi roditelj zaista mogao da pomogne djetetu da postane prilagođeno budućoj zajednici i da u njoj dobro i uspješno funkcioniše, roditelj mora da zna kakvo će da bude društvo budućnosti u kojem će da živi njegovo dijete. Ta pretpostavka danas, nažalost, nije ispunjena: savremeni roditelji ne mogu da znaju kako će izgledati zajednica ili društvo za 15 ili 20 godina. Oni mogu samo da pretpostavljaju, a te pretpostavke mogu da budu sasvim pogrešne. Iz tog razloga njihova raznorazna uputstva za život i savjeti, iako sasvim dobronamjerni, mogu da budu kontraproduktivni. Umjesto da odrasli sin ili kćerka koji prate životna uputstva i vrijednosti svojih roditelja, imaju korist od toga, postoji veliki rizik da od toga nemaju korist ili da, čak, imaju štetu.
Glavni razlog za to što su savremeni roditelji izgubili sposobnost da svojoj djeci budu neka vrsta pripremnog vodiča za život jeste u onome što se naziva „ubrzanje istorije”. Taj pojam se odnosi na činjenicu da je u savremenom svijetu toliki broj novosti, inovacija i korisnih promjena, od nauke, preko tehnologije do raznih ljudskih djelatnosti, da ljudski um nije u stanju da asimilira toliku količinu novosti. Ta ogromna količina malih promjena dovodi do sve bržeg i bržeg mijenjanja savremene civilizacije, do ubrzanja gotovo svega. Na primjer, mnogi roditelji su rođeni i živjeli su u socijalizmu, danas žive u kapitalizmu; živjeli su bez računara i mobilnih telefona, a danas je veoma teško da se zamisli život u savremenom društvu bez tih dodataka našim čulima. Zato postoji opasnost da roditeljske poruke koje su u pedagoškom smislu bile funkcionalne u jednom društvenom kontekstu, postanu disfunkcionalne u drugom.
Roditelji su, s druge strane, u obavezi da svoje životne vrijednosti prenesu svojoj djeci. Kada bi svi roditelji to činili, tada bi buduća zajednica više ličila na ovu zajednicu koju poznajemo. Roditelji su „uklješteni” između tendencije da djeci prenose svoje vrijednosti i svijesti o tome da ne znaju tačno u kakvom će svijetu živjeti njihova djeca. Zato je potrebno da nađu ravnotežu i da djeci prenose one vrijednosti koje imaju univerzalnu vrijednost, jer možemo da očekujemo da će upravo te vrijednosti biti one koje će postojati u društvu budućnosti.
Izvor: Politika.rs
