Svjetsku javnost je zapljusnuo talas nedoumica u vezi sa školim – učenje kod kuće, svrhu domaćih zadataka, dok se u crnogorskim školama još ne razmišlja o smanjenju obaveza nakon časova, ali se sve više postavlja pitanje, na koje ukazuje i ukazuje psiholog Zorice Minić, ko ih izvršava – učenici, roditelji ili angažovani nastavnici.

Prema njenim riječima, pedagozi, savjetnici, ministri, pa i neki predsjednici poput francuskog Fransoa Olana raspravljaju da li djeca kad dođu iz škole treba još dodatno da rade domaće zadatke i uče kod kuće? U Italiji i Francuskoj prosvjetne vlasti povećale su broj časova i uvele obavezu da se svi zadaci završe u školi. Slično razmišljaju i u Kini.

Minić smatra da je bolje obaveze završiti u školi, jer gradivo i zahtjeve treba prilagoditi učeniku ponaosob, koliko god je moguće.  Domaći zadaci, kako kaže, imaju značaj i ulogu nastavka priče sa časa, pa je neophodno da se osjeti povratna sprega između nastavnika i učenika, povratna informacija koliko je rad u školi bio produktivan.

“Angažovanje roditelja ili privatnih nastavnika iskrivljuje sliku i signališe da je sve besprijekorno savladano.  A šta se tek dešava na planu razvoja morala – svi pomalo lažemo i učimo djecu tome. Jasno poručujemo djetetu da je u redu varati! Preteške zadatke sigurno će raditi neko drugi, a ne učenik. Šta je sa onim učenicima kojima nema ko pomoći? Sigurno se osjećaju odbačeno, nesigurno…Možda će uinat ili iz očaja prestati da rade domaće”, napisala je ona u kolumni u Pobjedi.

Ona podsjeća da u Crnoj Gori posljednjih godina postoji sve masovnija pojava uzimanja privatnih časova, kod osnovaca i srednjoškolaca. Učenici počinju da uzimaju privatne časove sve ranije, skoro na samom početku školovanja, a masovnije negdje u šestom razredu osnovne škole iz matematike, pa se praksa vremenom proširuje i na ostale predmete. Nije rijetkost ni oglas u kojem stoji da vaspitači nude pripremne časove učenicima za polazak u prvi razred.

“Oglasi koji se daju najčešće su poziv na uspjeh. Obećava se savladavanje gradiva bez muke.Roditelji troše enormne sume novca, sistem kontrolu, a djeca slobodno vrijeme.  Obaveze ne utiču samo na učenike koji su umorni nakon časova, nego i organizacija života u porodici zavisi od broja domaćih! Ko je kriv?”, pita se Minić.

Roditelji bi voljeli da sve bude obavljeno u školi. Da li bi to voljeli i nastavnici?! Minić smatra da bi bi način na koji se uči morao biti savladan u školi, uz nastavnike.

Ona podsječa da se školski sistem pobrinuo i za učenike kojima ,,ne ide“ i  treba da im se organizuje dopunska nastava ali je pitanje  zašto se to ne primjenjuje ili se primjenjuje neuspješno? Minić ocjenjuje zanimljivim da učenicima odjednom ,,krene“ poslije privatnih časova.

“Kako taj profesor koji radi u školi bolje objašnjava kod kuće, tj. kako taj učenik kome ,,ne ide“ bolje razumije profesora kad uzme privatni čas nego u školi? Ako nam se nastava iselila i realizuje se ,,po kućama“, sistem bi trebalo da ima uvid šta se tamo dešava. Da li insistiraju na sistematičnosti ili samo ciljanoj pripremi za ocjenu? Ne očekujem da se časovi plaćaju radi usvajanja trajnijih znanja i podizanja kvaliteta obrazovnog sistema, nego samo radi povećanja ocjene”, navodi Minić.

Ona ukazuje i na to da postoje  dneki đaci su lijeni i lakše im je da roditeljima kažu kako profesor ne objašnjava dobro, nego da se potrude i obrate više pažnje na časovima. “Naravno, ima među nastavnicima i profesorima i onih koji zaista ne umiju da objašnjavaju, vjerujem da su u manjini, ali oni stvaraju negativnu sliku o svim prosvjetnim radnicima”.

Minić smatra i da se roditelji ne interesuju za kvalitet nastave i kvalitet sistema, već samo za što bolju ocjenu svog djeteta. Kako nijesu sigurni hoće li uspješno pokazati djetetu, a zbog prezauzetosti mu inače posvećuju malo pažnje, najboljim rješenjem im se čini da plate časove.

“Dakle, u školi se trpi, a kući se uči!”, kaže Minić.

Prema njenom mišljenjum ne reba zaboraviti ni da su mnogi roditelji vrlo ambiciozni, pa i kad im djeca ne daju povoda. Takođe je rizik i to što neki smatraju kako čine dobro pokušavajući da isplaniraju život djeteta do najsitnijih detalja, pa i igru i vrijeme odmora i uspjeh u školi i ocjene…

Roditelji tako, kako ocjenjuje, ne samo da tako kod djeteta guše stvaranje sopstvene inicijative, samostalnosti i odgovornosti, koje su mu neophodne, nego mu nameću stil života kakav roditelji određuju, koji uglavnom ne odgovara ni dječjem temperamentu, ni sposobnostima, ni njegovim potrebama.

“Roditelji ne znaju do kraja šta se u školi tačno zahtijeva od učenika, pa ih prisiljavaju na višesatno bubanje, umjesto nekih drugih važnih aktivnosti.  Željeli bi da to poslušno, potčinjeno, ,,model“ dijete istovremeno bude snalažljivo, spontano, hrabro, samostalno, da zna da se nametne. Da bi dijete razvilo ove osobine, neophodno je da mu roditelji dozvole da samo rješava probleme u skladu sa uzrastom”, mišljenje je psihologa.