Često pitanje koje sebi roditelji postavljaju, a posebno majke, je jesam li dovoljno dobar roditelj svom djetetu? To pitanje dolazi s roditeljstvom u paketu. Umjesto da stremimo savršenstvu, priznavanje sopstvenog osjećaja krivice i anksioznosti može nas učiniti još boljim roditeljima.
Gotovo svako dijete na majčin odlazak iz kuće ima reakciju: Mamice nemoj ići. A mama mora da ide na posao, u trgovinu ili jednostavno želi da izađe s prijateljicama, prošeta sama i slično.
Na djetetov vapaj automatski se u majkama rađa osjećaj krivice, pomisao da nisu dobre majke i osjećaj težine jer su njihova djeca nesretna.
Odluka majke da radi, da izlazi, bavi se nekim hobijima i slično može biti suprotna od želje djeteta i činiti dijete nezadovoljnim. To će vjerovatno uticati i na odnos majke i djeteta i nastaće neke promjene. Važno je svojim primjerom pokazati djeci da je sasvim normalno da smo nekada nezadovoljni i da stvari nisu uvijek onakve kako bismo mi to željeli.
Ako se trudimo svim silama ne dozvoliti da nam dijete bude nezadovoljno, u stvari ga hendikepiramo za život u svijetu odraslih i činimo nesposobnim za nošenje s sopstvenim nezadovoljstvima i neuspjesima.
Slika idealne žene i majke jako se ističe u medijima i od žena se očekuje savršenstvo i posvećenost u svim segmentima njihovog života. Mediji prave i dodatni pritisak nametanjem standarda uspješnosti poput organske ishrane, opasnosti od bolesti i raznih drugih stvari koje vrebaju na djecu. To stvara ogromnu anksioznost i osjećaj krivice kad zbog nedostataka vremena recimo djetetu damo da jede neku kupovnu kašicu, a ne nešto što smo sami zasadili i pripremili.
Preispitivanje rade li dobro je stalno prisutno u životu većine roditelja. Umjesto preispitivanja svojih postupaka i odluka, važno bi bilo preispitati uzroke osjećaja krivice i anksioznosti. Možete se zapitati što je vama zaista važno, koju će poruku vaše dijete dobiti iz nekog vašeg postupka i jeste li saglasni s tom porukom.
Nije moguće biti savršen roditelj, već je važno i griješiti i izviniti se. Na taj način roditelji uče djecu da je normalno pogriješiti i da su i oni ljudi, a ne neka savršena bića koja su djeci uzor. Ako dijete za uzor ima savršenog roditelja, imaće velikih problema s sopstvenim greškama i neuspjehomi misliće da nešto nije s njim u redu.
Za početka, nemoguće je biti savršen roditelj i nikada ne osjetiti krivicu i anksioznost u vezi sa odnosom s djecom. Ako majka stalno podnosi žrtvu za dobrobit svoje djece, odriče se svojih želja, vremena za sebe pa i svojih potreba, neće djecu naučiti otpornosti i nezavisnosti.
Najbolji način da ih to nauči je da im svojim ponašanjem demonstrira zdravu potragu za sopstvenim ispunjenjem koja vodi otpornosti i nezavisnosti odraslih osoba. Kad činimo sve samo da nam djeca ne bi bila nezadovoljna, tužna nesretna, učimo i da je to najgora stvar koja im se može dogoditi.
Roditelji koji kompenzuju svoj osjećaj krivice jer rade i slično tako što pretjerano kupuju poklone svojoj djeci i pretjerano im pomažu, ništa ne ostavljaju njima da naprave, zapravo djeci šalju poruku da misle kako ona nisu sposobna da urade ništa sama i ni za što pobrinu.
Kad roditelji teže perfekcionizmu, velika je vjerovatnost da će vaspitati djecu koja imaju iste težnje i koja će biti kao i roditelji pod velikim uticajem krivice, anksioznosti i nezadovoljstva jer ne uspijevaju dostići i nemoguće ideale. Krivica i anksioznost mogu biti pomagači u određivanju sopstvenih prioriteta, ali nikako ne jednosmjerni pokazatelj da nešto radimo pogrešno i loše svojoj djeci.
Izvor: insideout.hr
