Svaki roditelj zna da nije dijete posebno učio svemu što zna, nego da je najveći dio toga, počev od hodanja, držanja, pa preko prvih slogova do riječi, naučilo samo. Nešto su mu pomagali da nauči, na primjer, kako da jede viljuškom i kašikom, ali većinu toga je samo upilo, posmatrajući i oponašajući.

Sve to ukazuje da je da je u prvim godinama života najvažnije stvoriti djetetu što mirnije i sigurnije okruženje za rast i razvoj, a igračke i crtani filmovi su najraniji “pomagači“ u tom procesu. Svakog dana je sve više upozorenja da su crtani filmovi loši za psohološki ali i, na primjer, motorički razvoj djeteta ali ima i drugačijih mišljenja stručnjaka koji ukazuju na činjenicu da ni u čemu ne treba pretjerivati ili prerano početi, ali da su crtaći, ako pažljivo odaberete odgovrajući, saveznici roditelja pa i djece.

Crtani filmovi su svojevrsni predstavnici svijeta van porodice pa moramo biti na čisto s tim u kojem smjeru želimo da “poguramo” dijete jer  se pokazalo se da i crtani čak i oni prilagođeni dobu, mogu djelovati na dijete na način na koji to nismo željeli. S vremena na vrijeme neki se crtani  probije kroz gustu ponudu sličnih proizvoda i zavlada dječjim svijetom. Tako je bilo i s Pokemonima koji su pokrenuli i turnire igranja karta i skupljanje figurica, ali i izazvali polemike jer se pokazalo da bljeskanje s ekrana može izazvati epileptične napade.

Zbog takvih pojava, stručnjaci upozoravaju da budete oprezni s japanskim crtanima jer mahom propagiraju takmičarski duh, agresivnost, pozitivnu i negativnu, i forsira se uspjeh. Možda se nekom to može učiniti kao dobra priprema za svijet koji ga okružuje, međutim upozoravajući su podaci dobijeni pomatranjem djece vrtićke dobi koje je pokazalo da se djeca podjednako identifikuju i s pozitivnim i negativnim junakom jer se oba služe agresivnošću pri postizanju svojih ciljeva pa dijete ući da je agresija normalna. Tada crtani umjesto vaspitnog pomagala postaju novi vaspitni izazov koji nikako ne treba zanemariti i prepustiti dijete njihovom uticaju, upozoravaju psiholozi.

Manje problema je s crtanima namijenjenim najmlađima. Teletabisi su namijenjeni djeci najmlađe dobi, od oko dvije godine, jer se ne preporučuje da mlađa djeca gledaju televiziju, i pomažu djeci u ranoj govornoj fazi učenje riječi s obzirom da ih odlikuje sporiji ritam i dosta ponavljanja. Jednako su dobre crtane pričice o voziću Tomu.

Danas djeca uživaju u još jednom crtanom koji im može biti izvor dobrih pouka. To je Pepa prase, “djevojčica“, tačnije prasence koje odrasta uz brata Džordža Georgea koji strašno voli dinosaurusee, tatu i mamu. Već na prvo gledanje crtani je drukčiji i obračunava se s rodnom diskriminacijom pa je tajko mama spretnija na računarima, a tata najnespretniji član porodice, kuva i igra se s djecom. Učenje toleranciji uklopljeno je u svaki zaplet te crtane serije jer su Pepini prijatelji i ovčice i vučići i druge životinje koji se ne upuštaju u neke nevjerovatne pustolovine nego se zajedno igraju u parku.

Okosnica radnje je svakodnevni život i snalaženje u situacijama kakve nam se događaju iz dana u dan i na kraju ne izostane pouka u kojoj je uvijek sažeto najbolje moguće rješenje problema. Takvi crtani, ako ih gledaju roditelji s djecom, dijeleći osjećanja i komentarišući likove, biće djetetu i doživljaj i dobra priprema za život, kažu psiholozi.

Dobar crtani  za najmlađe je topao, djetinjast u dobrom smislu, zabavan, životan i s porukom da zajedništvo, iskrenost, dobrota i ljubav ipak pobjeđuju iako postoji i zloća.

Nšta ne može nadomjestiti roditeljski glas koji čita priču. Vještice, zmajevi i čudovišta zapravo su unutrašnje prepreke do cilja koje moramo savladati. Ali dobro je samo dok ih dijete zamišlja, nije ih dobro prikazati jer mogu početi da ga plaše.

Izvor: SuperMila