PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut
Smatra se da porodica u svom razvoju prolazi kroz osam životnih ciklusa, osam tranzicionih tačaka koje označavaju uspostavljanje novih pravila, postavljanje novih granica, drugačiji način funkcionisanja od dotadašnjeg, a sve prema zahtjevima razvojnog perioda najstarijeg djeteta. Metaforički prikazano, to je put koji porodica prelazi, nekada idući pješke, nekada autoputem, velikom brzinom u dobrom automobilu, nekada kaldrmom. Osam puta u toku tok putovanja naiđe na velike raskrsnice koje mora preći da bi nastavila dalje. Jedna od dvije poslednje «raskrsnice», tranzicione tačke je odlazak djece od kuće, najčešće zbog školovanja. Porodica koja se suočava sa izazovima tog razvojnog perioda naziva se «lansirajuća porodica».
U nekim porodicama ova faza se doživljava kao period uživanja u kojem roditeljski par može da se posveti sebi i svojim hobijima dok kod drugih ovaj period stvara osjećanje praznine i gubitka. Iako mnoge crnogorske porodice na funkcionalan način prolaze kroz ovu razvojnu fazu, na opštem nivou se može primijetiti tendencija da se djeca zadržavaju u porodici. Zbog toga se u praksi često dešava da upravo u toj razvojnoj fazi jedan od roditelja razvije simptom (najčešće bolest) kojim sprečava djecu da odu od kuće, pod pretpostavkom da se bolesni član porodice ne „napušta”. To je u skladu sa normalnom tendencijom svake porodice – tendencije za homeostazom, ravnotežom, koja znači da se sve održi onako kako je do tada bilo. Ovo znači sputavanje razvojnih potreba djece, što na duže vrijeme vodi do velikih problema jer stvara trajno nezadovoljstvo svih članova.
Odlazak djece od kuće, za roditelje označava prvo veliku fizičku promjenu, naročito ako ima više djece, pa i ono najmlađe ode na školovanje. Zatim je prisutan veliki strah vezan za to kako će se djeca snaći, da li će uspjeti, sa kojim će se problemima susresti, preispituje se spremnost djece za odlazak od kuće i sl. Ta promjena podrazumijeva i da roditelji imaju više vremena za sebe, više vremena da se posvete svojim potrebama, aktivnostima u kojima uživaju, da otvore nove mogućnosti za unapređenje svog života. Međutim, mnogima to nije lako, najčešće zbog toga što se zajednički život svodi na roditeljstvo. Ovo je dodatno otežano ako postoji tenzija u odnosu između partnera tj. ako je ta tenzija manja kada se oni bave djecom.
Iz perspektive djeteta, roditeljski pokušaji da zadrže mlade u kući mogu biti protumačeni kao znak da oni sami nijesu dovoljno sposobni da se snađu bez roditelja, da nijesu ni snalažljivi, pametni ili dovoljno hrabri da uspiju. Takva situacija dijete stavlja u poziciju “između dvije vatre”, roditeljska podrška je potrebna da bi dijete sakupilo snage da krene naprijed u nepoznato, dok je sa druge strane, ta podrška uskraćena zbog straha od neuspjeha tj, potrebe roditelja da dijete zaštiti. U svakom slučaju, po ovom scenariju, i jedni i drugi gube.
Međutim, nije sve tako strašno. Većina porodica uspije da prođe kroz ovaj period na adekvatan način. I nakon toga porodica “poraste”. Za uspjeh u ovom poduhvatu dovoljno je samo malo međusobne podrške i otvoren razgovor. Ni jednom roditelju nije lako kada dijete ode od kuće. Većina djece prilično pati tokom procesa privikavanja na novu sredinu. Ali nakon toga se dobije mnogo više samopouzdanja, sigurnosti u sebe i svoje potencijale, sigurnosti u snage porodice. Pored sticanja obrazovanja dijete, kada se odvoji od kuće, uči životne vještine koje će mu uz porodičnu podršku i vaspitanje omogućiti da bude mnogo uspješnije u budućim izazovima.
Stoga, kako je rečeno u naslovu, svojoj djeci budite dobar i čvrst “poligon za polijetanje”, dajte im vjetar u leđa koji će im omogućiti da se “lansiraju” do velikih visina i naravno da se sigurno vrate. Taj cjelokupan proces će i Vama kao roditeljima omogućiti da obogatite svoj život i da u njemu uživate čekajući unuke.
