Kad budući roditelji zamišljaju svoje dijete, većini pred očima zatitraju krupne razdoznale oči i nježan osmijeh. Ali kada se suočimo s manje privlačnim, namrgođenim i ljutim licem svoga djeteta, počinjemo se pitati gdje griješimo. Stručnjaci će reći da je prva greška u očekivanju da će sve uvijek biti smijeh i radost. Naše je dijete malo biće koje osjeća cijeli spektar ljudskih emocija, od lijepih do ružnih.
Ali roditelje uvijek zabrine svadljivo dijete. Generalno se smatra da su dječaci skloniji svađama od djevojčica, iako to nije pravilo. Svađom se zapravo pokušava prisiliti drugo dijete da popusti. Riječ je o odmjeravanju snaga koje se najčešće javi među djecom istog pola različitog uzrasta, na primjer, između mlađeg i starijeg brata. Normalna je agresivnost, ističu psiholozi, suprotstavljanje koje nema neprijateljsko značenje i smatra se “fiziološkim” i očekivanim i na neki način priprema dijete za samostalnost i prodornost u društvu. Može biti samo trenutni odgovor na nešto što se djetetu dešava, na neku promjenu u rutini. Na primjer, polazak u školu može djelovati na dijete tako da, tokom prilgođavanja novoj situaciji, pokaže drugačije ponašanje. Uvijek je u pozadini neka uskraćenost.
“Škola većini djece predstavlja radost, ali i veliku promjenu u životu. Odjednom, doslovno preko noći, od djeteta se očekuje mnogo više nego do tog dana. Zahtjeve i očekivanja da se oni ispune postavljaju učitelji, roditelji, ali i djeca sama sebi. Za to je potrebna ponovno prilagođavanje (kao i na polazak u vrtić) na što djeca različito reaguju”, napisala je psihološkinja Tatjana Gjurković, sertifikovana terapeutkinja igrom iz Proventusovog psihološkog tima za portal Klinfo. Napominje da dijete može postati nezadovoljno ako brzo savladava gradivo u školi, pa mu je većinu vremena dosadno.
S druge strane očekuje se od njega da poslušno i mirno sjedi u svojoj klupi. A ono bi trčalo, igralo se ili slično, jer je brzo savladalo gradivo. Tada potisnuta frustracija može dobiti izraz u svadljivosti. Bez obzira na to je li riječ o prolaznoj fazi ili trajnijem načinu ponašanja, roditelj treba pripaziti i zamijeniti naredbe i druge negativno intonirane primjedbe blažim i pozitivnim načinom komuniciranja s djetetom.
Razgovor s djetetom treba pokazati želi li dijete tako skrenuti na sebe pažnju. Kao i pri drugim nepoželjnim pojavama, jedan je od najvažnijih savjeta roditeljima da budu dosljedni i u pohvalama i u kažnjavanju neprihvatljivog ponašanja, dakako, bez fizičkog kažnjavanja. U knjizi “Dječja psihoterapija” dr. Zdenke Gruden upozorava se da je potrebno organiziovati dječji svakodnevni život kao stabilan i predvidljiv, što znači da postoji dnevna rutina koja će djetetu stvarati osjećaj sigurnosti.
Za smanjivanje napetosti u djetetu i “pražnjenje” viška energije dobro je uključiti ih na neku sportsku aktivnost. Osim što će se”izduvati”, ako je riječ o timskom sportu, dobro će na dijete djelovati i razvijanje timskog duha, zajedništva s vršnjacima. Važno je da roditelji postave jasne granice između prihvatljivog i neprihvatljivog, te da razvijaju djetetov osjećaj za drugoga, podsjećajući ga na to kako se osjećao kad se našao nekome “na meti”.
Izvor: 24.sata
