PIŠE: Milica Belada, dipl. psiholog, porodični psihoterapeut
Rađamo se i odrastamo u porodicama kojima smo više ili manje zadovoljni. Vaspitavaju nas u skladu sa porodičnim vrijednostima koje utiču na naše stavove o različitim aspektima života. U jednom momentu u životu postajemo roditelji, dobijamo jedinu ulogu koja traje do kraja života. Većina roditelja se svim snagama trudi da bude uspješna u toj ulozi, najčešće za dobrobit djece. Problem nastaje kada roditeljske namjere nijesu usaglašene, vrijednosti koje se prenose nijesu usklađene, načini podsticanja dječijeg rasta i razvoja nijesu simetrični.
Roditeljska uloga je jedna od najodgovornijih uloga u životu, za tu ulogu nema direktne pripreme, niti provjere spremnosti da se bude roditelj. Formiranje naše ideje o tome kakav roditelj treba biti potiče iz porodice porijekla, ali se najveći dio tih informacija dobija posredno, kroz ponašanje starijih u porodici. Iako gotovo nikada ne dobijemo direktnu informaciju na primjer, o tome kakva majka treba da bude, koliko treba da bude brižna i njegujuća, kakva je njena uloga u kući i sl., u momentu kada postanemo roditelji naša ideja o tome je do najspecifičnijih detalja jasna, iako je često na nesvjesnom nivou. Ako ranije u braku nijesu jasno uspostavljene granice prema porodicama porijekla, ako nijesu ustaljeni međusobni partnerski odnosi, nova – roditeljska uloga može biti dodatan stres za sistem.
Kada ideje o tome šta treba da radi otac, a šta majka, kako treba da se sprovodi briga o djeci, kome se roditelji obraćaju za pomoć i sl. između bračnih partnera nijesu usaglašene, sigurno će se dešavati svađe, nezadovoljstvo će biti prisutno među roditeljima a najvažnije, stradaće djeca.
Nepostojanje roditeljskog saveza znači da se djetetu prenose različiti stavovi, ponašanja, pravila o tome šta je dozvoljeno, a šta nije, različite vrijednosti i stavovi o drugim ljudima. Kako dijete odrasta, a njegove potrebe postaju sve veće i kompleksnije situacija postaje stresnija.
Tokom odrastanja se stalno vodi neka vrsta borbe za moć između roditelja i djece. To je nesvjesna borba i počinje još od perioda kada dijete kroz plač pokušava da ostvari ono što mu je potrebno. Kako dijete odrasta granice se stalno pomijeraju, u skadu sa razvojnim potrebama, i djeca i na svjesnom i na nesvjesnom nivou pokušavaju da pomijeraju te granice u svoju korist. Svaki put kada u tom nastojanju uspiju, izvojevali su pobjedu protiv roditeljskog saveza. Kao ekstreman rezultat te roditeljske popustljivosti i nedoslednosti imamo djecu koja vladaju u kući, roditelje koji se vrlo često svađaju zbog postupaka onog drugog, generalno jedno trajno nezadovoljstvo.
Stoga, bez obzira na to sa kakvim porukama dolazimo iz svojih primarnih porodica, kada postanemo roditelji moramo napraviti roditeljski savez. Taj roditeljski savez znači da se doslovno ne uzima ni jedan ni drugi model iz primarnih porodica, već da se na osnovu tih modela pravi dosledan dogovor o tome kako će se djeca odgajati. Pri tom, i jedan i drugi roditelj moraju napraviti kompromis u cilju postizanja zajedničkog cilja. To znači, da čak i u situacijama kada se ne slažete sa postupcima svog supruga/supruge to ne pokazujete pred djecom, već, kada je situacija primjerena sugerišite svom supružniku zbog čega se ne slažete sa takvim postupcima, na koji način to možete da korigujete za sledeći put i sl.
Svaki put kada pred djetetom pokažete otvoreno neslaganje rušite zid roditeljskog saveza. Veoma često roditelji prave grešku i tješe, njeguju dijete kada ga drugi roditelj izgrdi. Takvim ponašanjem komunicirate djetetu da ste tu za njega, protiv drugog roditelja, da dijete u vama treba da vidi zaštitu, pomoć i podršku kad god ga drugi roditelj grdi. U stvari, pravite koaliciju sa djetetom, protiv drugog roditelja. Ono što je potrebno u tim situacijama je da stanete uz svog supruga(u) i određeni vremenski period dok kazna traje, uzdržite se od ispoljavanja emocija prema djetetu.
Dakle, pravila i struktura omogućavaju normalan rast i razvoj djece. Postojanje jasnih granica šalje djeci informaciju da roditelji brinu o njihovoj sigurnosti i da im u skladu sa tim dozvoljavaju ono što je u “sigurnoj zoni”. Postojanje jasnih granica znači i da je roditeljski savez jak, da se roditelji međusobno podržavaju u cilju ostvarivanja zajedništva i dobrobiti cijele porodice. Zbog toga, bez obzira na to kakva su vaša lična roditeljska uvjerenja, napravite dogovor o tome kakava će biti zajednička pravila. To je od presudne važnosti za odgajanje samopouzdane djece koja su slobodna da ostvare svoje potencijale.
