U Crnoj Gori nijesu, nažalost, rijetke vijesti da je neko dijete seksualno iskorišteno ili zlostavljano, ili da su uhapšene odrasle osobe zbog pornografskih snimaka maloljetnika. Podsjetimo se samo nedavnog slučaja u Kotoru, kada je uhapšen muškarac koji je, prema svjedočenjima, godinama seksualno iskorištavao i zlostavljao djecu iz kluba u kome je bio pomoćni trener.

U avgustu ove godine, Crna Gora je dobila Registar lica osuđenih za krivična djela protiv polne slobode učinjena na štetu maloljetnika, u kojem je trenutno evidentirano 98 pravosnažno osuđenih osoba. Brojne su krivične prijave i traju suđenja zbog seksualnog nasilja nad djecom…

U novembru je svijet obilježio dva značajna datuma: 18. novembar – Svjetski dan prevencije seksualnog zlostavljanja djece i 21. novembar kada je potpisana Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih nacija. Ipak, svijet i dalje nije bezbjedno mjesto za djecu, uprkos konvencijama, zakonima, edukaciji. I dalje postoje oni koji seksualno zlostavljaju djecu.

Emocionalno zavođenje i obmanjivanje

Višedecenijska ekspertkinja u ovoj oblasti Dijana Popović Gavranović, socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja, Pobjedi je kazala da najveća opasnost od seksualnog zlostavljanja prijeti djeci u njihovom neposrednom okruženju, da seksualne napade na djecu u najvećem broju slučajeva učini osoba koju dijete dobro poznaje – član porodice ili porodični prijatelj, komšija ili djetetov prijatelj.

Kazala je da te osobe izgledaju i ponašaju se normalno – ljubazno, prijateljski, pa im i odrasli i djeca vjeruju.

“Djeci i njihovim roditeljima pristupaju razvijanjem doživljaja naklonosti, povjerenja i sigurnosti, s djecom uspostavljaju lične susrete, u cilju stvaranja prijateljstva i bliskosti, a roditelji često nijesu toga svjesni. Osobe koje seksualno zlostavljaju djecu su usredsređene na djecu, predusretljive, velikodušne kako u vremenu koje odvajaju za dijete i u aktivnostima sa djetetom, tako i u donošenju poklona, slatkiša, davanju novca… Time obrađuju djecu i njihove roditelje, emocionalno ih zavode i obmanjuju, često kroz duži period koji prethodi seksualnom napadu na dijete”, kazala je Popović Gavranović.

Ona pojašnjava da se isto događa i kada je riječ o zlostavljanju putem interneta. Ono dijete koje ne nalazi podršku u porodici, školi, među vršnjacima, obraća se online zajednici, gdje može da postane žrtva seksualnog zlostavljanja na isti način- putem zadobijanja povjerenja, emocionalnog zavođenja i obmanjivanja.

“Ne smije se zaboraviti da ne bira dijete napadača, nego napadač dijete, prepoznajući i iskorišćavajući djetetovu ranjivost”, kazala je ona.

Ono što naglašava je da odrasla osoba koja seksualno zlostavlja djecu može imati poremećaje zbog kojih to radi- poriv za seksualnim napadom na dijete, ali da je to ne oslobađa odgovornosti za sopstveno ponašanje- da se zaustavi, prestane i da u vezi s tim zatraži pomoć.

Kompleksna trauma

Dijete koje je bilo žrtva seksualnog zlostavljanja doživljava duboku traumu, koja ostavlja posljedice na gotovo sve sfere života.

“Seksualno zlostavljanje djeteta je samo po sebi svirep zločin”, ističe Popović Gavranović.

To je, kazala je, kompleksna trauma jer se radi o psihološkoj povredi koja je nastala ponavljajućim zlostavljanjem i koja je nastala u odnosu sa djetetu važnom osobom.

“Zbog toga su posljedice ovakvih traumatskih događaja komplikovanije, dublje integrisane u ličnost, a osobe koje su preživjele ovakva iskustva mogu imati emocionalne smetnje koje se protežu i do odraslog doba”, objasnila je ekspertkinja.

Neprijatna iskustva doživljena tokom djetinjstva, posebno iskustvo seksualnog zlostavljanja od strane osobe iz kruga povjerenja, izazivaju toksični stres: dovode do multisistemskih promjena u organizmu- neuroloških, imunoloških i hormonskih, nepovoljno utiču na kognitivni, psiho-socijalni razvoj, na sliku o sebi, drugima i svijetu, do promjena u ponašanju i ličnosti djeteta.

“Trauma seksualnog zlostavljanja djeteta urušava sve djetetove dotadašnje spoznaje: narušava djetetove emocionalne i fizičke granice, seksualni i ukupni integritet; ruši dotadašnje shvatanje o sebi i svijetu, drugima; mijenja se percepcija, mišljenje, osjećanja, djelovanje i slika o sebi; gubi se osjećaj sigurnosti i osjećaj kompetentnosti, sve se urušava”, ističe Popović Gavranović.

Da sa traumom nije kraj kada se seksualno zlostavljanje okonča, govori činjenica da se često ponovno proživljava: kroz iznenadna, kratka, nenamjerna, živa traumatska sjećanja u budnom stanju i u snu, tokom kojih se ponovo proživljava događaj, sa istim intenzivnim, bolnim osjećanjima kao u trenutku opasnog napada.

Jak intenzitet sjećanja

“Intenzitet sjećanja može biti toliko snažan da osoba “vidi” događaj pred svojim očima ili misli da ponovo doživljava napad. To se dešava i kada se žrtva ispituje o doživljenom neprijatnom iskustvu, ali i kad je nešto spontano podsjeti na zlostavljanje (zvuk, miris, scena u filmu)”, objasnila je ona.

Ističe da treba uzeti u obzir ne samo svirepost zločina i kompleksnu traumu, nego i činjenicu da otkrivanje seksualnog zlostavljanja za dijete predstavlja teško emocionalno iskustvo.

“Zbog toga se dijete povjeri tek kad pronađe osobu od povjerenja, a može se desiti da dijete nekad spontano i neočekivano saopšti detalje o zlostavljanju. Djetetu je važan ozbiljan i smiren pristup odgovorne odrasle osobe u procesu otkrivanja zlostavljanja, što se postiže pažljivim postupanjem, prilagođenim djetetu, vjerom u iskaz djeteta, odnosom povjerenja, obezbjeđivanjem zaštite djeteta”, ističe Popović Gavranović, koja je već decenijama svjedok teških životnih dječjih priča.

Zašto djeca žrtve ćute?

Često se događa da se u ispovijestima čuje da je neko zlostavljanje trajalo danima, mjesecima, pa i godinama. Sve to vrijeme djeca ćute i ostaju žrtve.

Popović Gavranović to objašnjava time da doživljaj seksualnih napada od strane osobe iz kruga povjerenja (član porodice, prijatelj), upravo zbog prethodnog primjerenog odnosa prihvatanja, sigurnosti i bliskosti, izaziva kod djeteta kao žrtve kompleksne doživljaje- doživljaj zbunjenosti, stida i krivice, samookrivljavanja zbog prijavljivanja, želje da popravi stvari u vezi sa prijavljivanjem, brige za osobu koja je izvršila zlostavljanje, šta će drugi misliti o djetetu, njegovoj porodici, poznatom zlostavljaču; strah od odbacivanja/napuštanja…

“Treba uzeti u obzir da se desi da dijete nekad prijavi seksualno zlostavljanje, pa povuče to što je razotkrilo. Javno odricanje je očekivani dio razotkrivanja. Prijava se češće povuče ako je zlostavljač iz kruga porodice ili na drugi način blizak ili poznat djetetu, ako se zlostavljanje desilo više puta, ako se djetetu važna osoba protivi prijavljivanju”, kaže ona.

Neka djeca ne znaju da će razotkrivanje dovesti do kažnjavanja seksualnog zlostavljača, a samo žele da zlostavljanje prestane, da se ne ponovi i da niko ne sazna…

“A ne žele da se to desi jer osjećaju povezanost, bliskost, brigu, odgovornost za zlostavljača, porodicu”, ističe Popović Gavranović.

Barijere i vrijednosti

Djeca ćute i zbog toga što postoje kulturološke barijere, vrijednosti koje zahtijevaju da se održi porodica i ne uvaže zakonski propisi, zbog čega neka djeca i njihove porodice ne posmatraju sistem pravosuđa kao relevantan da pomogne u situaciji seksualnog zlostavljanja, što takođe može značajno ometati razotkrivanje zlostavljanja.

“Ako dijete negira zlostavljanje, u otporu je da priča ili ako mijenja ili povuče svoje kazivanje, to uobičajeno znači da je razotkrivanje izazvalo intenzivne promjene, stres i haos u životu djeteta i njegove porodice, da ono s tim ne može da izađe na kraj, a ne da je lagalo kad je prijavljivalo. Ako dijete odustaje od prijave ili mijenja kazivanje, uobičajeno štiti učinioca krivičnog djela i s njim povezane osobe, kao i sebe od gubitka roditeljske ljubavi/naklonosti, svog mjesta u porodici”, ističe Popović Gavranović.

Posljedice i pomoć

Kroz svoje iskustvo i rad sa djecom žrtvama ovog nasilja, spoznala je da se neka djeca emocionalno zalede i takvim odbrambenim mehanizmom se štite od bola, da bi psihološki preživjela.

“Neka postanu depresivna, neka ljuta, sa nekontrolisanim ispadima bijesa, agresije, povrijede sebe, druge, razviju neprihvatljive stavove o zlostavljanju/nasilju, neka ispolje teškoće u učenju, što se sve može nepovoljno odraziti na njihovu budućnost”, pojašnjava ona ovaj mračni svijet koji se razvija u dječjoj glavi, a koji su proizveli odrasli.

Posljedice budu naizgled nevidljive, ali će se ispoljiti kroz sadašnju sliku o sebi ili kao sliku o budućoj (odrasloj) osobi, kroz narušeno samopoštovanje i samopouzdanje, koje direktno utiče na sve aspekte ponašanja i postignuća pa i na uspjeh u odnosima s drugim ljudima.

Popović Gavranović kaže da treba uzeti u obzir narušeni odnos povjerenja u najbliskijim odnosima, kao i da trauma seksualnog zlostavljanja narušava povjerenje, da se to odražava na buduće odnose sa ljudima, kao i na traženje i primanje stručne podrške i pomoći.

“Zbog toga je veoma važno da sa traumatizovanom djecom rade stručnjaci mentalnog zdravlja adekvatno obučeni/specijalizovani za rad s djecom i adolescentima, kao i za rad sa traumom seksualnog zlostavljanja kod djece i adolescenata, jer postoje razvojne razlike, razlike u ispoljavanju i doživljavanju traumatizacije i u tretmanu u odnosu na odrasle koji su doživjeli trauma”, pojasnila je ona.

Popović Gavranović ističe da je sve ovo važno kako bismo razumjeli svako dijete kao žrtvu seksualnog iskorišćavanja i zlostavljanja, te doprinijeli zaustavljanju obilježavanja djece koja su preživjela takva iskustva, angažovanije radili s njima, uz stalno upućivanje važne poruke da dijete nikada nije odgovorno za doživljeno seksualno zlostavljanje, bez obzira kao se ponašalo u krugu zlostavljanja u koji je uvučeno. Na taj način bi djeca bila spremnija da razotkriju doživljena neprijatna iskustva.

Seksualno zlostavljanje u adolescentnim vezama

U adolescenciji, dobu kada dijete prestaje da bude dijete i pravi korake u svijet odraslih, dosta je zbunjujućih faktora i životnih situacija koje dijete nije iskusilo.

Popović Gavranović upozorava da se o seksualnom nasilju u adolescentnim vezama malo govori, a da se ono dešava. Prikazuje se kroz udovoljavanje zahtjevima i potrebama drugog ako to nije i lična želja, preko fizičkog, emocionalnog nasilja, do prisiljavanja na seksualni odnos, ostajanja u nasilnoj vezi…

“Glavni zadatak adolescencije je odvajanje od roditelja (zbog čega su mladi posebno osjetljivi i ljute se na uplitanje odraslih u njihov izbor, na savjete) i priprema za buduće partnerstvo i roditeljstvo – sticanje sposobnosti za stvaranje emocionalnih veza, kao i sposobnosti za raskid nezadovoljavajućeg odnosa, bez izazivanja snažne tjeskobe koja ih zadržava da u takvim vezama ostanu (zbog čega im treba pomoć roditelja, psihoedukacija)”, ističe ona.

Upozorava da neki adolescenti nijesu sigurni da su vrijedni ljubavi drugih ljudi pa čine sve da tu ljubav zasluže.

“Neki su u djetinjstvu bili izloženi okrutnom kažnjavanju, kontroli ili zanemarivanju od strane roditelja, što se kasnije može ispoljiti prema partnerima putem nanošenja emocionalne i fizičke boli, dokazivanja da je jači putem nasilnog ponašanja. U oba slučaja se radi o nesigurnosti, strahu od napuštanja, nepovjerenja u sebe i druge, odustajanja od sebe, umjesto izgradnje kvalitetnog odnosa”, naglašava Popović Gavranović.

Postavila je pitanje, na koje svi sebi treba da damo odgovor – da li kao roditelji ili drugi vaspitači, naučimo djecu da postavljaju i čuvaju svoje granice, kao i da poštuju tuđe granice, počevši od toga da se mi sami zaustavimo kad nam dijete kaže NE u bilo kojoj životnoj situaciji, a mi kažemo – pojedi još malo, za mamu, za tatu ili ga grlimo dok nas ono uporno odguruje jer u tome ne uživa.

“Traženje poslušnosti proizvede da je djeci teško da drugima kažu NE u uobičajenim životnim situacijama i u vezi sa partnerskim i seksualnim odnosom, seksualnom slobodom”, naglasila je ona.

Ponavlja da sloboda u seksualnom odnosu znači da dvije osobe, približnog uzrasta i moći, slobodno učestvuju u razgovoru o saglasnosti za seksualni odnos, da je osoba ohrabrena da može samostalno da kaže DA ili NE.

“Sloboda, spontanost i entuzijastičnost su komponente pristanka na seks, neophodne i na način da osim verbanog DA, mora postojati i govor tijela (privlačenje, spontanost, uživanje). Osoba koja inicira seksualni kontakt ili koja želi da pređe na sljedeći nivo intimnosti odgovorna je za traženje i jasno dobijanje saglasnosti prije nego što nastavi sa seksualnim kontaktom, a da bi se saglasnost dala, drugoj osobi treba da pruži mogućnost i da slobodno kaže NE”, koraci su koje opisuje Popović Gavranović, neophodni za normalan i ravnopravan, slobodan odnos.

Upozorava da saglasnost za seksualni odnos nije data ako je posljedica neke manipulacije u cilju pomjeranja ličnih granica i rušenja barijera u seksu. Ističe da saglasnost nije ćutanje ili nereagovanje ili fizičko neodupiranje.

“Postavljanje zdravih granica u seksualnim odnosima ne obuhvata samo saglasnost ili odbijanje, nego i na uživanje u seksualnim kontaktima/aktivnostima”, zaključila je Popović-Gavranović.

Izvor: Pobjeda