Kao i svaki posao, i posao vaspitača i vaspitačice, ima lijepe i manje lijepe osobenosti. Ali, ono što je jedinstvena čar ovog poziva je prilika da neposredno budete dio najljepšeg životnog poglavlja, da gledate kako stasavaju nove generacije, druže se i razvijaju, u svoj svojoj iskrenosti i neiskvarenosti. Brojni poslovi mogu se obavljati “mehanički” i bez ljubavi, ali posao vaspitača apsolutno nije jedan od njih. Svoj radni vijek najmlađima posvetila je Rajka Šarac, koja je skoro četiri decenije provela u barskom vrtiću. U zasluženu penziju, uz emotivan ispraćaj, pošla je krajem prošle godine, a za Primorski portal govori o 38 godina provedenih u vaspitnim jedinicama JPU “Vukosava Ivanović Mašanović” u Baru.
“Zauvijek će mi ostati u pamćenju mnoge generacije, izuzetni pojedinci, kao i podrška roditelja da zajedničkim snagama pripremimo djecu na sljedeći korak u njihovom odrastanju. Tu su i mnoge manifestacije sa djecom, izleti, radionice, ispraćaji predškolaca, druženja sa mojim kolegama i koleginicama, gostovanja i druženja sa djecom iz vrtića drugih gradova”, priča Šarac, koja je radila šest mjeseci u JPU “Dušo Basekić” u Bijelom Polju, a potom 38 godina u JPU “Vukosava Ivanović Mašanović”.
U penziju su je ispratile koleginice Milina Kovačević i Nevenka Perišić i mališani iz grupe Srednja III vaspitne jedinice Pužić Veseljko.
“Odlazeći u penziju ponosna sam što sam svoj posao obavljala sa ljubavlju i velikim strpljenjem, uvijek sa osmjehom na licu i toplo prilazila djeci, onako kako sam najbolje umjela. Srce će mi uvijek biti puno kada sretnem generacije koje sam ispratila, a koje su stasale u uspješne i dobre ljude”, kaže Šarac.
Svako zanimanje, saglasna je, nosi čari, ali i određeni nivo odgovornosti.
“Kada volite posao kojim se bavite uvijek preovladava ovo prvo. U toku mog radnog vijeka bilo je puno nepredviđenih situacija, ali ono zbog čega sam uvijek voljela svoj poziv je iskrena i nemjerljiva ljubav koju sam dobijala od djece, kako u vrtiću, tako i kada odu u školu, jer su često dolazili u vrtić da se jave svojoj vaspitačici. Najveću radost su mi pričinjavali zagrljaji djece kad god bih se pojavila na vratima radne sobe, kao i njihove izjave. Koliko znaju da iskažu ljubav navešću kroz primjer jedne šestogodišnje djevojčice koja me je stisnula u zagrljaj govoreći: “Koliko te volim, učiteljice, volim tvoju majku što te dobru rodila”, prisjeća se Šarac.
Svoj životni poziv odabrala je prije skoro četiri decenije. Godine su pokazale da nije pogriješila.
“Izabrala sam ovaj poziv zbog moje nemjerljive ljubavi prema djeci. Uvijek me je ispunjavala želja da doprinesem njihovom odrastanju”, priča Šarac.
Za svoje mlade kolege i koleginice ima jasan savjet.
“Poručila bih im da se naoružaju strpljenjem, da sve svoje problem ostave van vrtića i da pružaju što više ljubavi djeci, a ona će im to zasigurno trostruko vratiti”, poručuje učiteljica Rajka.
Imala je priliku da kroz protekle decenije neposredno prati razvoj djece. Vremena se mijenjaju, kao i načini vaspitavanja, a ono što u velikoj mjeri utiče na nove generacije jesu nove tehnologije.
“Kad se osvrnem na prethodne generacije mogu da primijetim da se kod sadašnjih smanjila pažnja, koncentracija, kreativnost, čemu je uzrok nova tehnologija. Ona nesumnjivo ima svojih prednosti, ali je odgovornost na odraslima da kontrolišu sadržaje koji su dostupni njihovoj djeci, kao i vrijeme provedeno uz njih. Roditeljima bih poručila da što više vremena provode sa svojom djecom, da se igraju, da ih vode u prirodu, da organizuju društvene igre i da su što manje ispred ekrana. Da postave granice u vaspitavanju svoje djece, da im što više čitaju i razgovaraju sa njima”, zaključila je u razgovoru za Primorski portal učiteljica Rajka Šarac.
Izvor: Primorski portal
