PIŠE: Rhonda Stephens,  HuffingtonPOst

Ljeto je 1974. Imam 9 godina. Do 07:30 ja sam odavno budna i van kuće, a ako je subota na nogama sam i radim sve ono što mi otac, Veliki Džeri, kaže. Od grabuljanja, košenja, kopanja rupa, do pranja kola.

Ljeto je 2016. Na prstima izlazim iz kuće na posao, kako ne bih probudila djecu koja će sigurno spavati do 11 sati. Možda će uraditi par kućnih poslova koje sam im ostavila da urade na listici na kuhinjskom radnom stolu ili će jesti ustajale grickalice od prije tri dana kako bi izbjegli kuhinju po svaku cijenu i kako listicu ‘’ne bi vidjeli’’.

Ako niste primjetili, sve ovo nije baš fer prema nama, kada je u pitanju roditeljstvo. Kada su to odrasli počeli da brinu da li im je dijete sigurno, srećno ili popularno? Uvjeravam vas da Džini i Veliki Džeri nisu trošili vrijeme razmišljajući da li smo ja i moj brat ispunjeni.

Veliki Džeri je dalje slagao novac za penziju i neumorno radio. Džini bi dobro zatvarala vrata kako bi nas spriječila da se ranije vratimo kući i mogla na miru da priča na telefon dok puši Kent. U međuvremenu mi bismo bili u čak trećem naselju od našeg igrajući se sa djecom koju bismo prvi put u životu vidjeli, a do tamo bismo prešli dvije velike ulice na biciklima sa poluizduvanim gumama.

Vrlo vjerovatno bi neko od nas pao u nekom trenutku i krvario prilično dobro. Niko nije mario. Bili smo djeca i ako nas ne bi koristili kao besplatnu radnu snagu, od nas se očekivalo da budemo što dalje od kuće i van vidika. Moje lično mišljenje je da je “žena koja nema puno posla” i koja odluči da je neophodno da se četvorodgodišnjem gostu da poklon zato što je došao na rođendansku zabavu, ustvari klovn koji je odlučio da služi svojoj djeci, a ne obrnuto.

Razmisli o tome. Kad si bio dijete, kakav si kostim imao za Noć Vještica? Ako si imao sreće majka bi zabola makaze u stari čaršaf, isjekla dve rupe za oči i ti si bio duh. Ako bi njena prijateljica došla ranije da joj izvlači pramenove dobio bi samo jedan otvor za oči i proveo sledećih 45 minuta pokušavajući da napraviš oštrim štapom još jednu rupu koja će na kraju biti pet centimetara niža od ove prve.

Jedne godine sam zbog takvog kostima bila svjedok kako je moj rođak naletio na parkirana kola. I dalje je vikao, “Maškare! ” dok je klizio sa zadnjeg trapa Bjuika, s blagim potresom mozga. Kada je moj sin imao 3 godine dobio je kostim klovna koji je sašila krojačica, sa sve šiljatim šeširom klovna i mnogo šminke. Njegova baka je više vremena potrošila na njegov kostim nego na moju matursku haljinu.

U nekom trenutku u poslednjih 25 godina trend se promijenio i roditelji su počeli da dobijaju lošija kola i jeftinu odjeću, dok njihova djeca žive kao rok zvijezde. Trošimo ogromnu količinu novca na privatnu nastavu, najbolju sportsku opremu koja se može kupiti i pridržavamo se ludog rasporeda raznoraznih treninga.

Kriva sam koliko i svi drugi. Kupila sam bejzbol palicu od 300 dolara novcem za penzijsko osiguranje, putovala od mnogih košarkaških mečeva ili bejzbol utakmica do plesnih takmičenja u toku jednog dana, a da se uopšte nisam ni pitala zašto.

Sjećate se Henka Arona? Nije mu trebala palica od 300 dolara da bi igrao vrhunski. Ni vaše dijete, a ni moje neće biti profi igrač,  ali ćete vi jednoga dana poći u penziju, a čeprkanje po kontejnerima nije za matore. Brat i ja se još uvijek smijemo tome što, kada je igrao bejzbol u srednjoj školi, imali su jednu dobru palicu koju je cio tim koristio.

Sjećate li se svoje odjeće sedamdesetih? Uprkos mojim naporima da potisnem ovo sjećanje i dalje se sjećam da sam imala užasnu potrebu za parom originalnih Converse patika. Da li sam ih dobila? Ne. Oh, kakav je to bio udarac u stomak kada mi je majka poklonila imitaciju konversica . Vjerujte mi, nisu bile čak ni primać’ Konversicama. Da li sam se žalila? Đavola jesam. Još uvijek sam živa, zar ne?

Imamo cijelu generaciju djece koja pljuje po svojoj odjeći, a koja košta više od mog mjesečnog računa za struju. Nije bilo dizajnerske odjeće za bebe kada smo mi bili djeca. Zašto? Zato što naši roditelji nisu bili ludi da potroše 60 dolara na garderobu u kojoj ćemo imati dijareju ili po kojoj ćemo povratiti. Naši roditelji su bili fokusirani na štednju za penziju i kako da otplate kuću. Prava ljepota svega toga je da niko od te djece neće dobiti posao odmah nakon završenog fakulteta koji će im omogućiti da plate životne potrepštine, nova kola i farmerke od 150 dolara, tako da se pitam koga će zvati kada ne budu mogli da plate mjesečnu kiriju? Da, upravo vas.

Sjetite se nekada mnogo, mnogo davno: Ko je čistio kuću i radio baštenske poslove kada ste bili dijete? Ti. U suštini, to je jedan od razloga zašto su neki ljudi imali djecu. Ona su bili besplatna radna snaga. Majka je služila kao supervizor za kućne poslove unutar kuće, I bilo nam je  bolje da je kuća bila cakum-pakum kada otac uđe na vrata u 05:35. Borbeni poklič je glasio otprilike ovako: “Oh ne! Otac vam stiže za 15 minuta! Sklonite ove igračke odmah!” Ostatak naše večeri je prolazio u ustajanju i paljenju TV-a na tatin zahtjev i jedino na kanal koji tata želi da gleda.

Vikendom, tata je bio zadužen za rad napolju, i ako smo bili žedni pili bismo iz crijeva, zato što te dva minuta pod klimom i čaša vode iz slavine može smekšati.

Ko radi kućne i baštenske poslove sada? Kućna pomoćnica koja dolazi u četvrtak i baštovan koji dolazi svakog drugog utorak. Većina tinejdžera, dječaka nikada nisu dotakli kosilicu, a ako pitate moju ćerku da očisti toalet ona će se vratiti sa papirom od četiri stranice o različitim vrstama smrtonosnih bakterija koje su prisutne na daskama wc šolje.

Djeca su danas previše zauzeta da bi se brinula o stvarima koje već posjeduju. Ali ne dajte se zbuniti, oni ne rade, ili bilo šta ludo nalik tome. Žongliranje između školskih zadataka, vannastavnih aktivnosti i trošenja našeg novca bi bilo previše stresno ako bi još morali i da rade..

Ne sjećam se da se neko brinuo o tome da je moj posao stresan – ili za moje mentalno zdravlje uopšte. Mislim da moj otac nije ni bio siguran kada mi je rođendan do prije jedno 10 godina. Džeri i Džini su imali stvari za odrasle o kojima su se brinuli. Kao tinejdžeri sami smo se bavili društvenim životom i školskim obavezama. Ako bi mi Karen, dok zabacuje kosu, rekla da me moji novi pramenovi čine da izgledam kao g… i da nema šanse da će Kevin ikada izaći sa mojim mršavim d…. moja majka nikada ne bi saznala za to; a još je manja vjerovatnoća da bi nazvala Kareninu majku i ugovorila sastanak na kome bi mogle da izgladimo stvari ili napravimo selfi zajedno.

Osim toga, nijedan telefonski poziv nikada nije bio upućen mojim nastavnicima ili trenerima. Ikada. Ako sam morala da grijem klupu, grijala sam na klupi. Otac je bio na poslu svakako. Znali su jedino ono što bi im mi ispričali . Nisam mogla čak ni da zamislim da bi moj otac izašao sa posla i došao da gleda moju utakmicu. Ako bih dobila 92,999 poena i dobila ocjenu 4, dobila bih ocjenu 4. Nikakve prijetnje ne bi bile izrečene i nikakav novac se ne bi ponudio kako bih ja dobila 5. (Ok, istina je da  u mom slučaju možemo da govorimo o 84,9999 poena. Ja sam bila primjer neuspjeha)

U naše vrijeme visoka škola je bila test za snalaženje u životu. Učili smo da budemo odrasli pod polu-budnim okom naših roditelja. Imali smo posao jer smo željeli kola, željeli smo i da sipamo gorivo u njega, željeli smo farmerke i slatkiše. Bez posla imali smo jeftinije patike i farmerke, a pozajmljivali smo majčin Ševrolet, od milja poznat kao “jahta na zemlji” petkom uveče.

Niko, ali, baš niko nije dobijao novi automobil. Ja sam smatrala da sam bila prilično srećna jer su mi roditelji uopšte kupili auto. Ovde koristim termin “auto” prilično slobodno. Ako bih vam rekla da je to bio crveni kabriolet i zaustavila se tu, pomislili biste da sam super prošla. Ali nisam. Moj auto je bio crveni MG Midget, vjerovatno ’74. godište i zasigurno smrtonosna zamka.

Da sam taj auto vozila po jakom vjetru, vjerovatno bih završila u vazduhu, a sigurno da je bilo nekih ozbiljnih saobraćajnih prekršaja  one noći kada sam vozila šestoro ljudi u togama, ali ne bih se vratila i zamijenila ga za novi 280Z čak i da sam imala priliku. Bila sam problematičan tinejdžer i kad vratim film činjenica je da je prilično impresivno da sam svaki put došla kući živa i zdrava, možda nije bila zasluga mojih roditelja.

Idite u srednju školu danas. Ta djeca voze auta koja odrasli ljudi koji rade 55 sati nedjeljno ne mogu sebi da priušte, a oni ih ne plaćaju svojim radom.

Povrh svega toga većina te djece se upute na fakultet bez ikakvog pojma kako to izgleda tražiti posao, prijavljivati se za posao, ići na razgovore i dolaziti na posao na vrijeme. Ako imaju posao onda je to zato što je neko njihovom ocu dugovao uslugu…..a onda rade kada im se “uklapa u raspored.”

Svi mi volimo našu djecu i želimo da ih vidimo srećne i ispunjene. Ali plašim se da ih uskraćujemo za iskustva koja prave životne uspomene, a njih prave sposobnim, odgovornim i samouvjerenim odraslim jedinkama. Većina nas je imala veoma lijepe stvari koje smo kao tinejdžeri kupovali novcem koji smo štedjeli neko vrijeme. Našoj djeci se većinom sve da i ponekad se pitam da li je to zaista za njih ili je za nas da se osjećamo kao dobri roditelji. Suština je da se nikada ne cijeni ono što se dobije kao ono što se radom zaradi.

Bilo je lekcija u našim iskustvima iako to nisamo znali u to vrijeme. Sve te tuče srednjoškolaca i sukobi sa nastavnicima su bile šanse da naučimo kako da pregovaramo i da pravimo kompromise. To nas je takođe naučilo da svijet nije fer. Ponekada te ljudi prosto ne vole  a ponekad ćeš se odrati od posla i opet će te zeznuti. Završavali smo srednju školu sposobni da rješavamo probleme. Plašim se da će naša djeca završiti školu sa mamom i tatom na “brzom biranju”.

Mi jednostavno nemamo petlju koju su naši roditelji imali. Nismo spremni da kažemo našoj djeci da neće imati nešto ako ne rade za to, jer ne možemo da podnesemo da ih vidimo bez toga i ne možemo da podnesemo da vidimo da klonu duhom. Dajemo im pregršt stvari, stvari koje će razbiti, iznositi, izgubiti, stvari koje će izaći iz mode i koje će izgubiti vrijednost.

Kao roditelji, pretpostavljam da su neki od nas prilično ponosni zbog načina na koji su doprinijeli popularnosti svoje djece na materijalnom nivou i zato što su im učinili put ka uspjehu jednostavnim. Ja nisam i znam da je mnogo vas koji ste frustrirani time kao što sam i ja. Pitam se šta smo im uskratili, što sam nabrojala u listi ispod, u procesu davanja svega.

1. Odloženo zadovoljstvo je stvarno dobra stvar. Ono vas uči istrajnosti i kako da odredite pravu vrijednost nečega. Naša djeca ne znaju ama baš ništa o odloženom užitku. Za njih odloženo zadovoljstvo je čekanje da im se telefon napuni.
2. Vještine rešavanja problema i sposobnost da se upravlja emocijama su ključne životne vještine. Sadašnja djeca stalno imaju nekoga da riješi problem za njih. Srećno u zvanju profesora sa fakulteta da se raspravite sa njim o tome kako im treba dati još jednu šansu na završnom jer su imali dva druga završna ispita da spreme i iscrpljeni su. Ne smijte se, roditelji su i to probali.
3. Nezavisnost vam dozvoljava da otkrijete ko ste zaista umjesto da budete onaj ko drugi očekuju da budete. To je nešto za čim sam žudjela. Ova djeca su trgovala nezavisnost za nove automobile i farmerke. Oni će živeti pod nečijom palicom cijeli život ako to znači dobijanje kul stvari. Ja bih živjela u graničnom, odbačenom domaćinstvu i preživljavala na keksu i sladoledima, a sve u svrhu održavanja nezavisnosti. O, čekaj, zapravo sam to i uradila. To me nervira. Ti bi trebalo da ŽELIŠ da odrasteš, da osmisliš svoj put u svijet, a ne da živiš na tuđoj grbači, pod tuđim pravilima i sve češće ovih dana pod tuđim krovom.
4. Zdrav razum je taj mali dodatak koji vam omogućava da shvatite u kom pravcu je sjever, kako napumpati gume ili koju rutu da izaberemo kao najbolju da bi izbjegli saobraćajnu gužvu. Razvijate zdrav razum tako što pravite greške i učite iz njih. To je vještina koja se najbolje savlada u okruženju gdje je bezbjedno da ne uspijete, i usavrši se jedino ako sami radite stvari. Mikro upravljanjem svoje djece svo vrijeme mi ih spremamo za doživotno lutanje i nesposobnost. U određenim godinama to besciljno lutanje postaje opasno. Vidjela sam žene koje se udaju kako bi izbjegle da misle svojom glavom, a za neke od njih to je bila najmudrija odluka.
5. Mentalna čvrstina je ono što omogućava osobi da nastavi uprkos tome što sve ide naopako. Ljudi sa mentalnom čvrstinom su oni koji izbijaju na vrh. Oni se bore sa gubitkom posla, teškim odnosima, bolešću i neuspjesima. To je kvalitet rođen iz nevolje. Nedaće je dobra stvar. To te uči od čega si napravljen. To stavlja u pogon staru izreku “što te ne ubije to te ojača”. To je učiteljica života.

Znam da me sada nazivate raznim imenima i znam da ste u mislima pobrojali sve razloge zbog kojih se ovo ne odnosi na vas i vaše dijete, ali zapamtite da sam ja samu sebe ubrojala u ovu kategoriju. Moja djeca nisu loša kao neka druga zato što sam previše siromašna i lijena da im popuštam izvan granica. A ja sigurno ne kažem da su naši roditelji radili sve kako treba. Bog sami zna da su moje pasivno pušenje i nedjeljne poslepodnevne vožnje pošto bi moj otac popio po koje pivo, a ja sam stajala na prednjem sjedištu kao ljudski projektil, bili sve, samo ne idealni.

Ali mislim da su roditelji sedamdesetih definisali svoje uloge kao što mi nikada nismo. Brinem se da naša djeca napuštaju dom sa više intelektualne sposobnosti nego što smo je mi imali, ali bez životne vještine koja će im donijeti uspjeh i nezavisnost koje smo mi uživali.

A opet, možda nismo mi ti koji, kao roditelji, izvlače deblji kraj nakon svega.

Prevela: Dragana Stanković