PIŠE: Danka Vraneš Redžić

Prije nekoliko dana moja prva beba i ja smo izašli iz GAK-a KBC-a. Prije porođaja smo proveli nekoliko dana na odjeljenju patologije trudnoće, pošto se ovom dječaku i nije baš žurilo da izađe, pa su ljekari predložili da za svaki slučaj nadgledaju prenešenu trudnoću. Sam porođaj neću komentarisati jer ovaj post nije namijenjen tome, već bih da podijelim moje utiske iz KBC-a u vezi sa ljekarima, osobljem, hranom, higijenom i mnogim stvarima o kojima ovdje pišemo, a mediji nerijetko i prenesu.

Vjerovatno nisam ni prva ni posljednja porodilja koja je imala apsolutno pozitivno iskustvo, ali vjerovatno se većina njih ne odluče da nešto od toga i zapišu… Kao što jedan mudri čovjek reče – „Patnja je kreativna“ – odnosno, bilježe se loši utisci, loša iskustva i negativni primjeri, a pozitivni prođu nezabilježeni. Ruku na srce i društvene mreže i portali se lakše usiju uz ove prve.

Ipak, osjećam obavezu da se na ovaj način zahvalim osoblju koje radi na ova dva odjeljenja.

Dakle prva stavka – hrana.

Ni dobra ni loša. Svakako je ima dovoljno. Dok se po društvenim mrežama dijele fotke sirotinjskih obroka, svi izbjegavaju da pomenu činjenicu da se i na patologiji trudnoće i na odjeljenju gdje su smještene porodilje hrana dijeli pet puta dnevno. Npr. za doručak se dobija hljeb, mladi kajmak, maslac, džem i mlijeko ili čaj. Za ručak supa, neko varivo, posno bareno meso, salata (najčešće cvekla) i hljeb (sve slabo začinjeno kako se i preporučuje trudnicama/dojiljama). Za večeru neko pecivo i viršle sa salatom (ove viršle su malo problematičan izbor, ali… vjerujem da je i to uslovljeno problematičnim budžetom, pa bi osim samih slika tanjira sa viršlama, možda trebalo objaviti i poneki grafik koliko se izdvaja iz budžeta za finansiranje bespotrebnih gluposti, a koliko za zdravstvo). Prva užina se dobija između doručka i ručka i to je obično neko parče pite, ili proje ili neki laganiji kolač. Druga užina je između ručka i večere i obično je to neko voće, puding, sutlijaš i sl. Sve u svemu, više nego dovoljno hrane da niko ne može gladan ostati čak i ako ne voli da jede nešto od tog što je dobio. Uz sve, dozvoljeno je da vam porodica donese sokove, voće, keks i sl. Naravno da ne možete da donosite kvarljive namirnice i hranu sumnjivog porijekla.

Druga stavka – higijena.

Odlična! Naročito u renoviranom dijelu – porođajne sale i akušersko odjeljenju sa jedinicom za novorođenčad. Na patologiji trudnoće je higijena sjajna s obzirom da su sanitarni čvorovi stari. (Donatori – evo prilike da se pokažete 🙂 ) Dušeci na krevetima su apsolutno novi, sobe su okrečene i pristojno se održavaju. Posteljine su stare, ali čiste. Prostorije za pripremu za porođaj i same porođajne sale su APSOLUTNO ODLIČNE. Sve je novo, čisto, renovirano, praktično i usmjereno da porođaj kao donekle stresan događaj ne bude dodatno otežan opterećujućim sporednim stvarima zbog kojih su se porodilje nerijetko osjećale jadno, poniženo i uplašeno. Prvo – u svakoj porođajnoj sali postoji samo po jedan sto, tako da vas tuđi porođaj ne može dodatno uznemiriti. Bilo mi je dozvoljeno da ustajem, hodam, pijem vodu, umivam se i sl. Sva oprema u sali je moderna i nova. Na akušerskom odjeljenju su kupatila takođe renovirana i moderna, apsolutno čista i prilagođena porodiljama. Opet – posteljine su stare ali čiste i dušeci udobni. Još jedan apel donatorima – donacija od nekoliko stotina pristojnih jastuka i posteljine bi bila sjajan društveno-odgovoran potez.

I treća i najbitnija stavka – osoblje.

Ja sam apsolutno oduševljna svim osobljem koje radi na ova dva odjeljenja. Nisam se susrela sa svim ljekarima koji su tamo angažovani, ali ovi sa kojima jesam su bili u najmanju ruku korektni, a većina izuzetno prijatna i predusretljiva. NOTA BENE: Sve što vas interesuje PITAJTE. Teško da ljekar u viziti ili na pregledu može da zna šta se vama mota po glavi. Napominjem da nisam primljena ni sa kakvom vezom, trudnoću mi je vodila doktorka iz doma zdravlja u Bloku V, nisam išla ni kod jednog ginekologa privatno, niti sam kontaktirala sa kim od ljekara iz GAK-a prije nego što sam ostala da ležim na odjeljenju patologje trudnoće.
Ipak, najveći utisak na mene je ostavilo ostalo osoblje – medicinske sestre, babice i tehničko osoblje. Da li zato što sam zbog predrasuda očekivala nekakve neljubazne rezervisane žene, nezadovoljne uslovima rada i spremne da se istresu na bilo koga ili zato što sam imala nedjelju dana da ih upoznam, ali nisam naišla ama baš ni na jednu od njih koja mi se neljubazno obratila, a kamo li izignorisala neki od mojih zahtjeva. Glavna babica koju sam srela na porođaju mi je pružila toliko pažnje i dala snage da sve prebrodim kako treba je možda i najzaslužnija što danas, prvi dan kad mogu da sjednem relativno normalno, pišem ovaj blog, a mogla bih iskoristiti period dok beba spava da se i ja odmorim. (Šefe, hvala još jednom. 🙂 )

Uz rizik da postanem patetična, moram dodati da su me mnogo iznenadile mlade pripravnice koje volontiraju u GAK-u. Od njih se ništa manje ne očekuje na poslu zato što su početnice. I one ne zaostaju za starijim koleginicama šta god da im je dato u zadatak. Niko do pacjenata ne može da primijeti da su umorne i neplaćene i da drugu smjenu prije ili poslije GAK-a rade u lancima marketa kao prodavačice da bi nešto zaradile.

Ako neko ovo bude čitao – blog pišem sedam dana poslije porođaja. Prije toga nisam imala ni dobrih ni loših iskustava sa KBC (u Podgorici živim posljednjih 7-8 godna). Namjerno nisam pominjala ničije ime i prezime. Htjela sam samo da sa vama podijelim i neko pozitivno iskustvo, jer mislim da ljudi koji rade ovaj odgovorni posao ne zaslužuju da budu pominjani po primjerima nemara, nestručnosti i propustima.

Pozdrav do sljedeće bebe 🙂