U Crnoj Gori je u 2009. godini 14,5 hilljada djece živjelo ispod apsolutne linije siromaštva, što znači da svaki deseti maloljetni stanovnik nije imao na raspolaganju dovoljno sredstava za minimalno zadovoljenje osnovnih potreba.
U UNICEF-ovoj studiji o siromaštvu koja je danas predstavljena u Podgorici se navodi da indikatori siromaštva ukazuju da su među djecom posebno ugroženi najmlađi, do pet godina starosti, djeca samohranih roditelja i ona iz porodica sa više od troje djece.
Prva Studija o siromaštvu djece u Crnoj Gori pokazuje da deset odsto djece i 6,1 odsto odraslih živi u siromaštvu u Crnoj Gori sa mjesečnom potrošnjom manjom od 169,13 EUR
Da li će dijete biti pogođeno siromaštvom u mnogome zavisi od radnog statusa odraslih u domaćinstvu, a s tim u vezi i obrazovnim nivoom članova domaćinstva. Siromaštvo je izuzetno rijetka pojava u domaćinstvima u kojima su najmanje dva odrasla člana u radnom odnosu, kao i među visoko obrazovanom populacijom. Stopa siromaštva je manja i u domaćinstvima u koima je dostignut srednji nivo obrazovanja.
Teritorijalno posmatrano, sjever Crne Gore je ubjedljivo najugroženiji region, gdje je stopa siromaštva među djecom čak četiri puta veća nego u centralnom regionu i dva puta u odnosu na jugu. Siromašna djeca su u većini slučajeva stanovnici ruralnih naselja. Na sjeveru Crne Gore stopa dječjeg siromaštva iznosi 19 odsto, u ruralnim područjima 23 odsto.
U studiji se navodi da siromašne porodice žive u sadašnjem trenutku, bez dugoročnih planova, jer im svakodnevna borba za puko preživljavanje to ne dozvoljava. Minimalna materijalna sredstva koja su im na raspolaganju najčešće potiču od socijalne pomoći i nadnič;arskih poslova, budući da stalnog zaposlenja u ugroženim grupama gotovo da nema. Koliko posla će biti u toku mjeseca i da li će ga uopšte biti ne može da se predvidi, tako da se na početku mjeseca ne može znati s koliko novca porodica raspolaže i da li će biti dovoljno za osnovne troškove.
Većina siromašnih domaćinstva su smještena u objektima loše gradnje, s malim brojem prostorija u odnosu na broj ukućana. Najlošiji uslovi su u domovima
Roma iz izbjegličkog kampa Konik i raseljenih i interno raseljenih lica iz naselja Vrela Ribnička, budući da ovi objekti često nemaju kupatilo ili čak imaju zemljani pod. Roditelji često borave van kuće u potrazi za poslom tako da su djeca prepuštena sama sebi.
Obrazovanje je ključni, a ujedno kritični segment u životu djece pogođene siromaštvom. Najveći problem predstavlja to što, iako deklarativno navode da je znanje važno i vrijedno, kod siromašne djece izostaje motivacija za učenjem i školovanjem. U najvećoj mjeri uzrok se može pronaći u materijalnoj deprivaciji i uslovima života.
Značajan dio djece učesnika UNICEF-ovih fokus grupa, posebno dječaka, već ima iza sebe radno iskustvo, bilo u vidu pomoći roditeljima na radu ili u vidu samostalnog zaposlenja na poslovima kao što su građevina, utovar, sakupljanje sekundarnih sirovina i ostale manuelne djelatnosti. Djeca tvrde da su sami pokazali inicijativu da se radno angažuju i da ne izostaju iz škole zbog posla, dok pojedini roditelji priznaju da su bili primorani da uključe djecu u obezbjeđivanje sredstava kako bi porodica opstala.
Djeca socijalne odnose s vršnjacima grade u školi i u svojoj neposrednoj okolini. Najveću podršku, pored porodice, siromašna djeca pronalaze u vršnjacima iz naselja budući da su to uglavnom djeca sličnog porijekla i statusa. Djeca generalno ne priznaju da su doživjela neprijatne situacije s vršnjacima, ali to čine njihovi roditelji navodeći primjere ismijavanja i zadirkivanja zbog stare odjeće, torbe, obuće. Stiče se utisak da su djeca najviše izložena diskriminaciji u prvim razredima osnovne škole. Odnos s učiteljima i nastavnicima djeca uglavnom opisuju kao zadovoljavajući. Ipak, oni primjećuju da se nastavnici ne ophode prema svim učenicima isto, da postoje miljenici, a roditelji naglašavaju da su nastavnici svjesni materijalnog stanja svakog djeteta i da više pažnje pružaju imućnoj djeci.
Zdravstvo je jedini aspekt kojim su i roditelji i djeca najčešće zadovoljni s obzirom na to da su za djecu do 18 godina starosti zdravstvene usluge besplatne, ali i da su uglavnom zdravi. Problemi za siromašne porodice nastaju kada je dijete ozbiljno oboljelo i kada mu je potrebna hirurška intervencija ili stalna njega i pomoć. U tim slučajevima porodica sama snosni veliki dio troška, a druga djeca učestvuju u prikupljanju novca, vođenju računa o oboljelom djetetu i o domaćinstvu.
Pomoć ostalih institucija ugroženoj djeci najčešće izostaje, izuzev one zakonom propisane u vidu materijalnog obezbjeđenja porodice. Rijetki primjeri angažovanja civilnog sektora – kao što su radionice za djecu iz izbjegličkog naselja i radionica na romskom jeziku u izbjegličkom kampu Konik, gdje romska djeca uče da čitaju i pišu – nailaze na veoma dobar prijem kod djece i ocjenjuju se kao veoma dobre i za njih važne.
Očekivanja odraslih vezana za budućnost mahom su pesimistična. Svi se nadaju zaposlenju i većoj pomoći države, ali ne vjeruju da će se to uskoro ostvariti. Za razliku od svojih roditelja, djeca pokazuju riješenost da preuzmu brigu o svojoj porodici i oslanjajući se na mladost i snagu vjeruju u svoj rad i bolju budućnost.
Dok s jedne strane maštaju o životu prosječnog djetata u Crnoj Gori, koje ima kompjuter, ide na časove fudbala i školske ekskurzije, ova djeca počinju da rade, vode računa o domaćinstvu, u nekim slučajevima čak zasnivaju sopstvene porodice i u adolescentskim godinama već postaju odrasli ljudi.
