Bezbroj je situacija u kojima roditelji oboljele djece moraju obući kostim superheroja kako bi se izborili sa problemima i izazovima koji su pred njima. To najbolje zna Sara Huremović iz Podgorice, majka Ilde i Irme, bliznakinja sa Daunovim sindromom.

Kada je sa 20 godina ostala u drugom stanju, za Saru je to bilo ostvarenje njenih mladalačkih snova. Međutim, kada je svoje djevojčice prvi put uzela u naručje, shvatila je da su rođene sa Daunovim sindromom.

“Nijesam znala da one imaju Daunov sindrom. Nalazi su bili u redu, kao i tripl test koji je tada bio odrađen. Za amiosintezu nije bilo potrebe, jer smo i ja i suprug mladi, a ni ja ni on nijesmo imali u porodici nikog ko ima neki genetski poremećaj. Pošto sam ih dobila u 20. godini, a nijesam imala prilike da viđam djecu sa Daunovim sindromom, nijesam znala o čemu se radi. Genetičar mi je objasnio sve drugačije od onoga što su one danas – da neće hodati, jesti same, da će živjeti usporenim životom, da neće moći da trče, skaču i rade što i ostala djeca. Prvo što mi je palo na pamet je to kako ću ja, šta dalje…Međutim, nijesam bila previše uzdrmana, valjda zbog godina koje sam tada imala i toga što sam se uvijek snalazila u životu. Ne pristajem na poraze, borac sam veliki”, ispričala za CdM ova hrabra majka.

Kada je shvatila da joj očajavanje neće donijeti ništa, stisnula je zube i gazila kroz život.  Kaže da ih je podizala onako kako je htjela – sa puno ljubavi, truda. Nikad nije čitala o tome, niti pitala druge roditelje.

“One su bliznakinje, pa se razlikuju. Djecu treba sami da odgajamo, sa puno ljubavi, truda i moramo dati maksimum od sebe, a to će se isplatiti. Za mene su one kao sva druga djeca – najbolja, najljepša, bez ijednog problema. Tako sam ih i odgajala ovih sedam godina”, priča Sara.

A za tih sedam godina njihovog odrastanja Sara je zaista prošla “sito i rešeto“. Na primjer, Ilda je sa devet mjeseci bila u komi pet dana na intenzivnoj njezi. Zatim, je usiliedilo Irminih pet operacija zbog kojih je izgubila i kosu.

Da lakše prođe ovaj put posut trnjem, najviše su joj pomogli roditelji. Njen otac bio je 24 časa uz njih – presvlačio ih je, hranio, vodio na kontrole. Sa Sarom je bio tu i u teškim i radosnim trenucima – od toga kad je Ilda bila u komi na aparatima, do njihovih srećnih trenutaka kada su prohodale, počele da sjede, trče, idu u vrtić, školu, ples.

U teškim trenucima bilo je i anegdota.

“Izdvojiću kada smo sa sestrom od strica bili u kupovini u Delti. One su bile jako male, bile su u kolicima. Dok smo mi gledale po buticima, jedna od njih je puno stvari ugurala u kolica. Kada smo krenuli da izlazimo, oglasio se alarm, a njih dvije umjesto da zaplaču počele su da se smiju. Ja i sestra smo umrle od stida dok smo vadile stvari iz kolica”, sa smješkom se prisjeća Sara.

Ilda i i Irma su prvo išle u vrtić, sada i u školu. Sara priča da ih njihovi drugari, prvo iz vrtića, a sada iz škole najbolje prihvataju. Jako ih vole, drže za ručice, pozivaju na rođendane, paze ih, crtaju im, ljube ih.

“Imali su jako fine vaspitačice u vrtiću, sada učiteljice, koje podstiču djecu i ukazuju na to da im pruže što više ljubavi u odjeljenju. Željela bih da napomenm da se Ilda već godinu bavi manekenstvom zahvaljujući Nadi Koljenšić, našoj modnoj kreatorki. To je žena koja je prva otvorila svoja vrata i dala priliku da se bilo koje dijete, a posebno osoba sa invaliditetom, pojavi na nekom događaju. Ona treba da bude uzor drugim javnim ličnostima”, dodaje Sara.

Ilda i Irma imaju i svoju Facebook stranicu. Njen cilj je da što više ljudi vidi, da kako kaže Sara budu upućeni i shvate da ćelavost, okice, slabiji govor ne utiču na ljubav koju dobijaju.

Majkama koje imaju isti problem Sara savjetuje da svoje mališane ne gledaju kao djecu sa posebnim potrebama.

“Da im pruže što više ljubavi, pažnje, da ih eksponiraju, uključuju od ranih dana u vrtiće, igraonice i sve događaje – da budu ponosni na svoju djecu.