PREUZETO sa bloga Bebina Mama
Nekako mi se čini da nas od rođenja prate nekakva očekivanja. Od kad se rodimo, jedno po jedno ređaju se navikavanje na jelo, prohodavanje, učenje slova, dobar uspjeh u školi. A onda slijede: „Sve je to super, ali samo još da završiš fakultet“. Pa zatim: „Kad ćeš da se zaposliš?“ i: „Vrijeme ti je da se udaš“. I naravno, posljednje očekivanje u ovom nizu – djeca!
Nedavno, na jednom dječijem rođendanu, mama slavljenika Laze punila je 40 godina, a on 2. Pored nas, na strunjači, sjedela je mala Mila stara 1,5 godinu, sa mamom kojoj je 27. U jednom trenutku, kroz šalu, pitam ih ono što mene pitaju bar 20 puta dnevno: „Kad će drugo?“ Odgovor znam – neće.
Sve tri imamo sestre koje obožavamo i život nam ne bi bio isti bez njih. Nije ni novac problem – za drugo se obično „pozajmljuje“ od prvog, pa sve mnogo manje košta. Takođe, kažu, s drugim je lakše, sve se manje – više ponavlja i nekako znaš šta te očekuje. Dok sam tražila ilustracije za tekt, kada ukucam porodica, obavezno se pojavi slika roditelja sa dvoje djece.
Ipak, naš odgovor je – ne. Nismo mi ni sebične, ni stare, ni mlade, ni loše majke. Mi jednostavno, za sada, ne želimo više djece. Nikad ne reci nikad, ali 99,9% to je to – jedno dijete.
Kada sam ih pitala zašto ne, ovo su, od prilike, odgovori koje sam dobila. Ubacila sam ih u prvo lice, jer se potpuno slažem sa njima, nešto dodala, nešto oduzela i evo zključaka do kojih sam došla.
Volim svoje navike
Volim sebe.Volim svog muža, svoj posao, svoje prijatelje, svoje slobodno vrijeme. Volim da putujem, da duže odspavam, da satima šetam gradom, da uživam u „samo našem vremenu“. Uželjela sam se toga, iako od dolaska bebe nije prošlo mnogo vremena. Da li me to, što sebe i neke meni važne stvari stavljam na prvo mjesto, čini lošom osobom? Sebičnom? Sigurna sam da ne. To je moj život i to sam ja.
Ne želim da ponovo prolazim kroz sve to
Baš to što znam šta me čeka opredijelilo me je da ne želim da ponovo kroz sve to prolazim. Da ponovo budem trudna bi mi još bio i najmanji problem, ali sve poslije ipak ne bih da ponovim. Da ne mogu da se pomjerim, idem u WC, normalno sjedim, šetam duže od 10 minuta? Da ne spavam 9 mjeseci, 2 godine? Zaista ne mogu! Priznajem, ponekad mi padne na pamet da sad, dok sam još u elementu, prebrinem i drugo, ali kada vratim film unazad – ipak ne, hvala!
Mala djeca-mala briga, velika djeca-velika briga
Sjećam se, čitala sam tekst Mame iz magareće klupe, blogerke koja ima troje djece i to me je tako vratilo u realnost. Podsjetio me na vrijeme kada smo sestra i ja išle u osnovnu školu. Naravno, roditelji su radili, a nas dvije smo se konstantno svađale i svako malo zivkale mamu na posao. Po nekoliko puta na dan, naizmjenično, sa onim: „Mamaaaa, ona mi je rekla…ona me udarila…ona nije htjela…ona mi ne da…“
Ovde, naravno spadaju i svi ostali primjeri sličnog tipa, koji dupliraju radnje koje ne želim. Od preležavanja malih boginja i temperature, do svađe oko izlaska u grad…I sve to puta dva. Ipak mislim da je puta jedan lakše.
Znam i jedinice koje su sasvim srećne u životu
Pomenula sam da imam sestru i to je jedan od glavnih razloga za dva djeteta. Ipak, poznajem jedinice koj nisu razmažene, društvene su, najbolje drugarice su im kao sestre. Jednom riječju-nijesu same na svijetu. Poznajem i sestre koje ne govore, stide se jedna druge i same su na svijetu.
Od kad sam dobila dijete, na žene gledam drugim očima. Divim im se. Onima sa dvoje i više dece orden bih dala! Divim se i sebi što na neki način umijem da procijenim, balansiram i znam koliko mogu. Jedno dijete je, za sada, ipak moj maksimum i zato ću se posvetiti mojoj djevojčici onako kako najbolje znam i umijem.
PS. Unaprijed znam da će ovaj tekst imati veliku čitanost jer ću ga proslijediti svakom ko me pita čuveno gore pomenuto „kad će drugo“ pitanje :).
